Uspješni reper i glazbenik Stefan Đurić, poznatiji kao Rasta, jednog listopadskog dana 2021. gubi sve i odlazi u beogradski zatvor, a iza njega ostaju samo njegove pjesme. U skučenoj ćeliji proveo je četiri mjeseca gdje nije imao ništa osim tek nekoliko fotografija i vremena. Upravo to vrijeme iskoristio je za pisanje novih pjesama koje su ga inspirirale i za stvaranje autobiografskog filma '3211'. Istinita je to priča o pravdi i otuđenosti, prepoznavanju životnih prioriteta, snazi i želji za slobodom koje su bile jače od svega. U zatvoru ga je samo jednom posjetila njegova, sada već bivša supruga, pjevačica Ana Nikolić.
Sve o filmu, odnosu s Anom nakon turbulentnog razvoda, njihovoj šestogodišnjoj kćerkici Tari, ali i novoj ljubavi ispričao mi je Rasta nakon premijere filma u Zagrebu. Našli smo se u jednom poznatom zagrebačkom restoranu, a već pri samom njegovom dolasku opkolilo nas je 30-ak srednjoškolaca koji su uglas vikali i molili za fotografiju. Ok, već tu mi je bilo jasno da Rasta ima itekakvu hordu obožavatelja u Lijepoj našoj što je na premijeri dokazalo i šest rasprodanih kino dvorana.
Vaš autobiografski film '3211' izazvao je nezapamćen interes. Otkud ideja za snimanje istog i što vas je najviše inspiriralo?
Film je, inače, bila jedna spontana ideja svih nas koji smo čuli taj album koji sam napisao u zatvoru. Navikli smo da sve moje pjesme ekraniziramo kroz spotove, a moja neka osnovna ideja bila je da jednostavno snimim spotove za taj album. Poslao sam pjesme jednom našem cijenjenom scenaristu koji je jednostavno slušao te pjesme i za dva tjedna je došao sa scenarijem koji je bio filmski. Spontano je i prirodno došlo do toga i taj film na kraju krajeva jest i ostat će pečat jednog mog životnog razdoblja. Generalno, ja kroz sve svoje albume opisujem svoj život, svakim albumom se obraćam vlastitim proživljenim iskustvom i navikao sam se ogoliti pred publikom kad je u pitanju moja glazba i moj život. Nije mi toliko bilo strano snimiti ovaj film, ali je opet bilo nešto potpuno novo. U trenutku kad se u društveno-socijalnoj situaciji događa sunovrat u svakom smislu, događa se i taj film koji će klincima skrenuti pažnju na to što su prave životne vrijednosti i prioriteti. Mislim da je to bila bit i cilj ovog filma. Mi smo ga pametno radili, nema nikakvih starosnih ograničenja, nema psovki, nema eksplicitnog sadržaja, baš namjerno da ga mogu svi gledati. To je u konačnici jedan obiteljski film.
Što predstavlja naziv filma? Koju ste emociju htjeli izazvati kod svakoga tko ga pogleda?
3211 je bio broj moje zatvorske ćelije. 11 je broj sobe, 2 je kat i 3 je krilo zatvora, po tome se dobije taj finalni broj. To je sada postalo simbolom slobode. To više nije samo broj ili neki numerološki izraz nego simbol slobode. Ja se iskreno dosta sebično služim glazbom. Meni je glazba kao psihijatar, ventil za sve moje emocije i osjećaje, želio sam da svi osjete isto ono što ja osjećam u tom trenutku i to je meni bilo bitno. Kroz glazbu se tako odnosim i prema publici, ali mi je ovdje baš bilo bitno da osjete kako se ja osjećam, da im probam predstaviti dio te moje atmosfere iznutra i to je na kraju i uspjelo baš zato što sam stvarao album u uvjetima koji nisu prirodni za mene, točnije nisu prirodni ni za koga. Pogotovo za stvaratelja koji teži biti slobodan.
U zatvoru ste napisali svih sedam pjesama koje će se naći na novom albumu.
Ja sam u zatvoru napisao 30-ak pjesama, to je nevjerojatno. To cijelo iskustvo me resetiralo kad je u pitanju kreativna i stvaralačka sloboda. Potpuno me vratilo u vrijeme kad sam, recimo, stvarao prvi album, prve pjesme. Tad sam beskompromisno radio na tome, nisam htio nikome podilaziti, nisam gledao što može ili ne može proći kod publike. Bavio sam se samo emocijom i želio sam da ljudi na sirov način osjete tu emociju, ne upakiranu u neke poklone.
Nedavno je vaš kolega Aca Lukas također objavio autobiografski film nakon čega je izjavio: 'da je film zaista sniman po mom životu nosio bi oznaku 18+ i prikazivao bi se iza ponoći'. Je li vaš film u potpunosti istinit?
Da, apsolutno. Nisam radio romantiziranu verziju neke svoje priče, ona je potpuno realna i iskrena i ne bih ni prihvatio to raditi da je priča upakirana u nešto drugo. Rađena je po mom životu, ne po nekim motivima iz mog života, i ta priča je inspirirala mnoge naše umjetnike. Svi su je odmah prihvatili raditi baš iz razloga što je realna i potpuno iskrena.
Premijeru ste nakon Beograda održali i u Zagrebu, kako ste reagirali na toliki odaziv i podršku hrvatskih obožavatelja?
Bio sam na premijeri 7. studenog, rasprodali smo šest sala, a od 8. studenog se prikazuje u redovitim projekcijama diljem Hrvatske. Trudili smo se da se prikaže i na nekim mjestima gdje mi možda ne bi ni uspjeli doći ili nismo bili do sada. Da nas nekako vide i ti ljudi iz manjih mjesta koji me nisu imali prilike vidjeti. Ta emocija je nevjerojatna. Trudili smo se da u Hrvatskoj dođemo do što većeg broja ljudi. Prelijepa atmosfera, emocija, prepune sale, ti ljudi su me jedva čekali. Mi smo premijere rasprodali u nevjerojatno rekordnom roku.
Što ima novoga na glazbenom planu?
Upravo iz tog filma sada proizlazi sedam novih pjesama i spotova koji će izaći 16. studenog. Planirano je da u istom trenutku izađe svih sedam spotova. Te se pjesme već nalaze u filmu, naravno u nekoj kraćoj verziji i aranžmanu i s malo drugačijim glazbenim podlogama. Album je zaista autentičan 1/1. Sve sam pjesme napisao u zatvoru i nisam želio bilo što dopisati, nego se jednostavno držati te emocije koja je bila unutra. Prva stvar koju sam napravio kad sam izašao iz zatvora - poljubio sam kćerkicu i otišao u studio snimati pjesme. To je publika u Zagrebu osjetila, bilo je puno suza, smijeha, svega, a ono što je meni najbitnije jest da nitko nije ostao ravnodušan.
U posljednje vrijeme vidimo dosta autobiografskih filmova, počevši od Tome Zdravkovića i Džeja Ramadanovskog do spomenutog Ace Lukasa. Kome ste vi posvetili svoj?
Negdje podsvjesno film sam posvetio svojoj kćeri, znam da će doći dan kad će pitati gdje sam bio svo to vrijeme i moći ću joj ga tada pustiti da vidi. U zatvoru sam bio četiri mjeseca, za istragu je to dosta dugo. U istražnom zatvoru se bude otprilike mjesec dana nakon čega se ide na izdržavanje kazne, na uvjetnu kaznu ili na slobodu. Dugo sam bio tamo, dočekao sam i ispratio razne ljude. Jedini dodir koji sam imao s vanjskim svijetom jesu fotografije koje sam imao unutra. U odnosu na njih dosta se promijenio vanjski svijet kad sam izašao. Naučio sam cijeniti slobodu i mnogo tih nekih malih stvari koje su ranije prolazile pokraj mene, nisam ih primjećivao. To je bio trenutak kad sam počeo cijeniti svaku sekundu života, svoje slobodno vrijeme, do tada svi to uzimamo zdravo za gotovo, nismo ni svjesni koliko nam je sloboda bitna. Nevjerojatno je koliko se čovjek osjeća poniženim, a to je negdje i cilj svih takvih ustanova. Iz svega toga sam izvukao najbolju pouku, izašao sam s albumom i filmom. Izvukao sam najbolje iz svega i u životu uvijek gledam svaku situaciju okrenuti u svoju korist. Koliko god da je neka situacija loša, ja se zahvalim, ne znamo zašto su dobre za nas u nekom daljnjem trenutku. Nisam pesimist, staloženo u svakoj situaciji razmislim što mogu napraviti iz ove pozicije, čime se mogu baviti. Ja sam iz zatvora čak vodio i posao, imao sam tri odvjetnika, jedan od njih bio je moj prijatelj, bio je svaki dan kod mene i pisao sam mu upute za vođenje posla. Vlasnik sam jedne firme, imam više desetaka zaposlenih ljudi, i nisam dozvolio da van trpi bilo što zbog toga što sam ja zatvoren. Trudio sam se da to sve funkcionira i tako je i bilo.
Jeste li u zatvoru osjećali da ste na dnu?
Više sam puta u životu bio na dnu, kako god da netko to dno nazove ili definira. Ali sam isto tako naučio podići glavu da s tog dna vidim svjetlo. Milijun situacija sam uspijevao okrenuti na svoju stranu. Ta očajavanja su teška, kad dođeš i prvi se put suočiš s tim. Suočavaš se s time da više nemaš slobodu, tih prvih tjedan dana se privikavaš, počinješ shvaćati gdje si. Teška su jutra kad čovjek otvori oči i pogleda iznad sebe strop koji nije njegov. Bez obzira što sam se u nekim trenucima osjećao bespomoćno, nikada nisam smatrao da je to dno iz kojeg se ne možeš izvući.
U filmu nema vaše bivše supruge Ane Nikolić...
Bilo je dosta rasprave oko toga. Dosta smo o tome razmišljali, ja sam bio prvi za to da, ako se to dogodi, ona glumi samu sebe jer teško je naći bilo koga tko može biti toliko autentičan. Međutim, u moru želja i svega morali smo se odlučiti za ono što nam je najbitnije i izbacili smo iz filma te posjete u zatvoru. Moja majka me je stalno dolazila posjećivati. Između ostalog, jednom je došla i Ana. Ne u nekoj zloj namjeri ili krvi, ali jednostavno za taj dio nije bilo prostora što ne znači da u nekom daljnjem životu ili drugom filmu neće biti.
Kako se nosite sa svim skandalima koji Anu prate posljednjih mjeseci?
Gdje mogu utjecati i nešto promijeniti - tu se aktiviram, gdje nešto ne mogu - oko toga se ne lomim. Ja ću uvijek biti tu da joj pomognem, u svakoj situaciji i svemu, ali nisam netko tko se nameće sam. Apsolutno svi u mojoj bližoj i daljoj okolini znaju da sam uvijek spreman pomoći bilo kome, a pogotovo majci svog djeteta.
U posljednje vrijeme bilo je dosta javnih prozivanja s njene strane, a i karijera joj je krenula nizbrdo nakon prekida suradnje s posljednjim menadžerom.
Najiskrenije, ja to uopće nisam upratio. Znam da je mijenjala menadžere, ali ona ima dovoljno godina, potpuno je nepotrebno da ja na to utječem ili bilo što radim po pitanju njene karijere. Ona ima dulju karijeru od mene, zna kako će njom upravljati i zna što želi.
Strahujete li za kćerkicu Taru? Ipak je ona s majkom većinu vremena.
S Tarom imam iskren i direktan odnos. Na naiskreniji način joj objašnjavam sve situacije tako da se ne bojim za nju. Ona nije dijete koje ne razumije, sad ima šest godina i zna što znači biti dijete rastavljenih roditelja. I u svojoj okolini ima te situacije i tih iskustava, zrela je i razumije stvari. Tako da se ne bojim, vjerojatno ću se bojati kasnije kad bude malo starija, ali to je neka normalna očinska briga. To je tako, u svakoj novoj etapi njihova života stvara se nova roditeljska briga.
Koliko ste posvećeni njenom odgoju?
Posvećen sam joj jako, obitelj mi je na prvom mjestu, a Tara mi je i pokretač i motivator u životu.
Nakon razvoda od Ane sreću ste pronašli u vezi s 12 godina mlađom Marijom Balaban. Kako nju uspijevate 'sačuvati' od svih stvari iz prošlosti?
Ne bih sigurno bio s njom da nije dovoljno zrela, jaka i sigurna u sebe da ju to ne dotiče. Ona je iz jedne totalno druge priče. Do nje ne stižu te estradne vijesti. Moja cijela privatna okolina je potpuno suprotno dijametralna od estrade i ekipa s kojom se družim je iz potpuno drugog svijeta. Mi imamo taj neki 'balončić' u kojem živimo, do mene natpisi ne stižu, ali i ako stignu uopće me se ne tiču. Nisam osoba kojoj naslovi mogu naškoditi ili štetiti, moja popularnost raste što se god o meni pisalo. I to je nevjerojatna stvar. Nikad se nisam borio nešto demantirati. Ne postoje novine koje sam tužio. Doziram svoju komunikaciju s medijima, ne borim se s njima, ljudi me vole zbog mog lika i djela, nisam osoba koja ima zabranjena pitanja za medije i ne volim imati pitanja unaprijed. Dosta dozirano to radim i nemam sukoba ni problema s medijima. Razne stvari su se pisale o meni, ali me to ne pogađa. Sve je to showbiznis. Kao biznismen mogu shvatiti pomamu za klikovima i zaradom, ne sviđa mi se samo to nemanje osjećaja za obitelj i bližnje, ali opet kažem, nikad me to nije pogađalo niti remetilo.
Kako je Tara prihvatila vašu novu djevojku? Koliko često kćerkica boravi kod vas?
Super, one imaju jedan jako lijep odnos, funkcioniraju jako dobro što je meni i najvažnije. Doma funkcioniramo na jednoj prijateljskoj razini. Imamo tu simbiozu, nema vikanja. Tari odgovara ta atmosfera, voli imati mir i biti tu s nama. Model viđanja Tare koji sam uspostavio s Anom jest taj da je ona kod mene ponedjeljkom, utorkom i srijedom, s obzirom da radim i nastupam vikendima. Bude ona i više dana kod mene, vodim je na more svake godine. Obožavam dijeliti s njom sve trenutke. Otkad je krenula u predškolu dosta lakše funkcionira u tom cijelom sustavu jer ima svoj točan raspored, disciplinirana je, ima svoju rutinu i sve to uspješno hendlamo.
Planirate li ponovno stati pred matičara?
Ali ovog puta trijezan. (smijeh) S Anom sam krenuo na nastup i usput smo svratili u općinu i vjenčali se. Ne razmišljam na taj način, ne planiram da takve stvari moraju biti u rasporedu. U poslu volim imati tjedni, mjesečni, godišnji plan, ali te stvari ne volim kalkulirati. Spontano i prirodno. Kad se dogodi, dogodi.
Vaše ime se često vezuje uz razne poroke i opijate. Konkretno zbog toga ste i završili u zatvoru.
Moje ime ljudi vezuju uz svašta. Povezivan sam s raznim bandama u Srbiji, s raznim klanovima, bio sam čak vođa određenih klanova. Baš je jedanput izašla naslovnica s mojom fotografijom gdje je pisalo da sam glavni diler. Ako bih reagirao na te optužbe i prozivanja, znači da bi za to i bilo elemenata. Ja na to gledam kao da pričaju o nekom drugom, ne dodiruje me to. Ja sam bio u zatvoru zbog toga što sam pušio marihuanu. Ja to otvoreno kažem, ljudi koji će pogledati moj film shvatit će da je ona u mom okruženju oduvijek bila prisutna. Otkad sam bio dijete. Moji roditelji su završili Filozofski fakultet, ljudi su iz veoma urbanih sredina i okruženja gdje je marihuana bila svakodnevna stvar. Meni je bilo najbitnije da u životu nikoga nisam povrijedio, nikoga oštetio i da nisam napravio ništa zbog čega će netko drugi patiti ili snositi posljedice. Ja sam vjernik, to možda neki ne znaju, ali meni je bitno da ja svoj duh umirim. Što će ljudi okolo pisati ili govoriti, ne zanima me dok god to nije sfera mog zanimanja. Navikao sam na gomilu optužbi, kod mene je vrlo jasna stvar da sam ja netko tko je uhićen isključivo jer je konzumirao marihuanu.