Miki Jovičić bio je autor gotovo dvije tisuće pjesama, a najmanje 200 postalo ih je vječni hitovi. U nastavku teksta donosimo tužnu životnu priču o nesretnom čovjeku, a velikom pjesniku.
'Miki Jovičić je ugledao ovaj svijet 21. prosinca 1953. godine u Batuši kod Požarevca, kao prvo dijete majke Olge i oca Ljubiše. Mikijevi roditelji se brzo razvode, a on ostaje živjeti u Batuši s bakom Vukosavom. Počeo je pisati još kao učenik osnovne škole, a poslije završene Poljoprivredne škole u Požarevcu zaposlio se na Jugoslavenskoj željeznici gdje je pet godina bio uzoran službenik', pričao je pjesnik Bora Vasić, Mikijev prijatelj.
Bio je zaljubive prirode, volio je mnoge žene i doživio brojna razočarenja. Oženio se s dvadesetak godina, prva žena Ružica rodila mu je sina Zorana. Iz drugog braka s pjevačicom Zoricom ima kćer Olgicu, a iz trećeg braka s Vanjom ima sina Stefana koji se rodio nakon njegove smrti.
Sve Mikijeve ljubavi bile su turbulentne, sva tri braka filmska priča za sebe, a sve vatre svoga srca izlio je u pjesmama koje će se vječno pjevati. Poslije ljubavnih brodoloma i prvog novca od prodaje ploča, Miki je odlučio napustiti stalno zaposlenje i pisanje pjesama mu je postao jedini posao. Od 1972. počeo je snimati ploče sa svojim pjesmama. Samo za pokojnog Šabana Šaulića napisao je tridesetak hitova.
Poslije razvoda i propalih ljubavi, Miki je u jednoj kafani upoznao pjevačicu Zoricu Dimov. Znajući da je malo pjevača koji nisu snimali Mikijeve pjesme, i Zorica je poželjela postati zvijezda. Znao je i Miki da Zorica nema glasovnih mogućnosti za veliku zvijezdu, ali je ipak uz pomoć svojih prijatelja snimio šest albuma za svoju suprugu.
Uzalud najbolji tekstovi, uzalud pjesme i svirke Ljube Kešelja, Dragana Stojkovića Bosanca, Miše Stojićevića... Od Zorice Jovičić nije bilo moguće napraviti zvijezdu. Miki se odvažio i Zorici priopćio mišljenje najvećih glazbenika, iako je znao da mu to neće oprostiti. Tako je i bilo, Zorica ga je napustila i odvela djecu.
'Mislio sam da se nikada nećemo rastati, da je naša ljubav jača od svega. Možda sam za sve ja kriv, možda bi s nekim poznatim kompozitorom postala zvijezda. Ne krivim je ni za šta i želim joj sreću s drugim čovjekom. Ne znam dokle ću ovako, bez Zorice i bez djece nema mi života. Još uvijek je mnogo volim i vjerujem da ćemo opet biti zajedno', izjavio je Miki Jovičić samo mjesec dana prije nego što se odlučio za ono najgore.
Ne mogavši preboliti rastanak od voljene žene, Miki je 1990. godine digao ruku na sebe. Srećom, ostao je živ zahvaljujući prisebnosti nekih dobrih ljudi oko sebe. Poslije godinu dana od rastanka, Zorica se s djecom vratila Mikiju. Tad je napisao i jednu od svojih najljepših pjesama 'Ti si lek za moju dušu'. Idilična bajka se nastavila, ali nije trajala dugo.
Početkom rujna 1993. krenuli su za Makedoniju, u Zoričin zavičaj. U direktnom sudaru s kamionom Zorica je nastardala za volanom, a Miki i kći Olgica su prošli s lakšim ozljedama.
Tako je Zorica Jovičić, umjesto da postane zvijezda prerano otišla, a Miki se razbolio od tuge. Na Starom groblju u Požarevcu gdje je Zorica pokopana, komunalni radnici su ga nalazili ranom zorom kako spava na njenom grobu. A onda su do Mikija počele stizati nevjerojatne informacije. Navodno, u jednom požarevačkom restoranu nastupa pjevačica koja glasom i stasom neodoljivo podsjeća na pokojnu Zoricu. Dugo ju je odbijao čuti i vidjeti, a kad se jedne večeri odvažio da je vidi, umalo se nije srušio od iznenađenja. Sličnost je bila frapantna. Upoznali su se, počeli se družiti, a ubrzo su se i vjenčali.
15. siječnja 1996. Miki Jovičić je zaspao vječnim snom s osmijehom na usnama. Mjesec dana kasnije supruga Vanja rodila mu je sina Stefana.
Mikijev sin Zoran je bio u vojsci, kći Olgica mala, a supruga Vanja nije znala kome se obratiti za pomoć. U tim najtežim prilikama, kao i mnogo puta ranije, pritekao je u pomoć kompozitor i harmonikaš Miša Stojićević i platio sve troškove sprovoda. Poznatih i slavnih pjevača nije bilo nigdje.