Mnogi glazbenici kažu da ih je pjesma privukla od najranijih dana, ali Saša Popović nije jedan od njih. Naprotiv, kao dijete je skrivao od drugih da svira harmoniku, a više od svega je volio sport.
Odrastao je u crkvenoj obitelji kao unuče seoskog svećenika, a svakog jutra je ustajao u šest sati i bježao na obližnje igralište.
'Odlazio sam udarati loptu. Mogao sam ju nabiti 5.000 puta, a da ne padne! Nogomet sam igrao s prijateljima', kaže Popović koji je bio toliko talentiran da su ga primili i u pionirski tim FK Vojvodina. Međutim, otac Konstantin, koji je imao divan glas i svirao klavir, gitaru i harmoniku, nagovorio je Sašu da upiše glazbenu školu. Ona mu nije donosila mnogo radosti, naprotiv, kaže da je mrzio harmoniku.
Tako je bilo sve dok nije upisao gimnaziju u Novom Sadu. Čak ga je bilo sram reći prijateljima da zna svirati, već se tajna razotkrila kad je profesorica glazbenog okupljala zbor.
'Sutradan sam donio harmoniku u školu i odsvirao nekoliko pjesama. Profesorica me je nahvalila, pa su sve njene kolege tražile da sviram i na njihovim satima', ispričao je Saša. 'I prijatelji su bili oduševljeni. Od tada sam svuda sa sobom nosio instrument i zavolio ga! Ali već sa 17 godina morao sam birati hoću li nastaviti trenirati nogomet ili se baviti glazbom. Izabrao sam glazbu', kazao je Saša jednom prilikom.
Izbor ipak nije tekao glatko. Sašin otac je želio da sin postane odvjetnik, pa je Popović upisao Pravni fakultet.
'Maštao sam da sviram, prvi profesionalni nastup imao sam sa 18 godina, za Novu godinu u malom mjestu pokraj Frankfurta. Dva prijatelja i ja smo svirali tri dana, gosti su bili samo Nijemci. Zaradili smo svi po 3.000 tadašnjih maraka. Imali smo ugovorenu cijenu od 1.000 maraka, ali smo dobili veliki bakšiš', priča Saša o početku glazbene karijere.
Da ispuni očevu želju, upisao je Pravni fakultet u Novom Sadu i stigao do treće godine. A onda je odlučio odustati.
'Otac mi je bio strog. Šest mjeseci sam razmišljao kako ocu reći da više ne želim studirati', prisjeća se Saša. A kad sam im rekao, shvatili su da me fakultet ne zanima i sjeli u automobil, otišli u Trst, kupili mi razglas, novu harmoniku, orgulje, pojačalo, mikrofone i sve što mi treba! Zatim sam 1976. godine potpisao ugovor na tri mjeseca s hotelom 'Putnik'', kaže Saša koji je tako ostvario svoj san.
I njegova supruga Suzana je bila pod roditeljskim pritiskom ne bi li što dalje odmakla sa školovanjem. 'Rano sam počela sudjelovati na pjevačkim natjecanjima', priča Suzana koja je već s 15 godina pjevala na svadbama, ispraćajima i krštenjima.
'Upisala sam i ekonomsku školu, završila dvije godine, ali glazba me je vukla na drugu stranu. Onda sam se raspitala koja se srednja škola najbrže završava, pa sam saznala da je to trgovačka. Diplomu sam stekla samo da bih je odnijela roditeljima koji su na tome inzistirali', prisjeća se ona.
'Rekla sam im - evo diploma, a sad me pustite da radim. Skupila sam novac koje sam zaradila i tako financirala svoju prvu ploču', kaže Suzana.
Roditelji su joj pomogli u svemu, pa i u odgoju sina kojeg je rodila sa samo 19 godina. Poslije rođenja kćeri Aleksandre u braku sa Sašom Popovićem karijera joj, kako kaže, nije više bila na prvom mjestu.
'Volela sam nastupati, ali ne i odlaziti od kuće na dulje vrijeme', kaže Suzana. 'Dom i obitelj su mi na prvom mjestu', rekla je.
.png)
.png)
