Emilija Kokić je s grupom Riva 1989. godine pobijedila na Eurosongu. Kultna pjesma 'Rock Me' i danas se rado sluša, a napisao ju je neprežaljeni Rajko Dujmić.
Pevačica se u jednom on intervjua prisjetila tog doba i ispričala sve oko tadašnje Eurovizije na koju je otišla na samom početku glazbene karijere.
'Neopisivo je to riječima. Mislim da je naš organizam na neki način limitiran koliko emocija može propustiti i zato za sve što je iznad tog limita, čovjeku se čini da sanja. I danas mi se ponekad tako čini. Recimo, dugo mi je nakon te pobjede trebalo da shvatim zašto me ljudi gledaju, nisam živjela tu popularnost. Samo bih povremeno shvatila da su me vjerojatno prepoznali kao pobjednicu Eurovizije. Pa i danas me mladi novinari pitaju kakav je osjećaj biti upisan u povijest, a ja im ne mogu reći kako često ne uspjevam shvatiti da se to stvarno dogodilo. Često imam osjećaj da znam tu neku Emiliju, jedinu hrvatsku pobjednicu Eurosonga u povijesti, i gledam taj njen uspjeh sa strane, kao da ne hodam s njom ukorak', rekla je Emilija za Večernji list.
Na pitanje je li s popularnošću stizao i ozbiljniji novac, Emilija je odgovorila:
'Eh, kad su nam trebale biti isplaćene tantijeme, u zemlji je bila ona zloglasna dnevna inflacija. Zato je bolje da se ne prisjećam koliko nam je novca pojela, posebno jer su tantijeme bile isplaćivane kvartalno. Od 1989. do svibnja 1990. imali smo status pobjednika Eurosonga i pozivali su nas na nastupe po svim vodećim televizijskim emisijama u Europi. U to smo vrijeme solidno zarađivali, putovali smo, nastupali, sklapali neke ugovore, u naše su ime pregovarali naši švicarski menadžeri, sve je izgledalo fenomenalno. Švicarci su nas pitali kakvu glazbu želimo izvoditi, mi se izjašnjavamo za glazbeni stil između grupa Roxette i Eurythmics. Složili su se s tim i ponudili nam da potraže autore koji će za nas pisati pjesme, pa nam je dvije pjesme napisao Per Gessle iz grupe Roxette. Za aranžera su nam dodijelili čovjeka koji je radio s Bowiejem i Tinom Turner. Otišli smo u studio, preselili na neko vrijeme u Švicarsku kako bismo snimili album. Prvi naš single bio je pred objavljivanjem, ali počeo je rat. Moji roditelji i brat bježe pred granatama u podrum i mi bismo trebali svijetu biti predstavljeni kao jugoslavenski hit bend? Nismo to mogli i sve je stalo', kazala je i otkrila što su tada učinili.
'Pokrenuli mnogo humanitarnih koncerata. Ali bili smo skupi pogon i uspjeli smo tako opstati godinu dana. Morali smo stati i prestati. Zamislite taj pad. Pa nas su u svim europskim centrima na aerodromima dočekivale skupe limuzine, vozile na koncerte, pa u skupe hotele, na skupe večerice u skupe restorane i tako iz dana u dan. Nekoliko dana nakon toga završili smo u podrumima bez struje i pod granatama. Na svu sreću, imam tu mogućnost prilagodbe jer mislim da bih inače poludjela', zaključila je.
