Tvorac hitova 'Samo sklopi okice' i 'Oka tvoja dva': Frontmen grupe Valentino ekskluzivno o povratku u Zagreb

Na radost generacija koje su odrastale uz legendarne pjesme kao što su 'Samo sklopi okice', 'Oka tvoja dva', 'Volim te još' nezaboravna pop-rock grupa 80-ih godina Valentino vraća se u zagrebačku Tvornicu Kulture, 20. travnja.

Iza vas je povratnička turneja i dosta koncerata. Kakav je osjećaj nakon tolike stanke stati na pozornicu i shvatiti da, ne samo da pjesme koje ste radili nisu zaboravljenene, nego i mlade genaracije znaju sve stihove?

Koristim priliku kako bih se zahvalio stričevima, tetkama, braći, sestrama i roditeljima s dobrim glazbenim ukusom koji su prenijeli naše refrene s koljena na koljeno i dali im novi život. Poštujem svoju publiku svih generacija, emotivan sam jako prema onima koji su u realnom vremenu rasli s pjesmama, ali sretan sam kad pored njih vidim gomilu mlađih slatkih okica u publici. Znači da su te pjesme univerzalne, a emocija bezvremenska.

Sjećate li se svog prvog koncerta?

Pored prvih nastupa u ulozi predgrupe Bijelog Dugmeta i starijih velikih bendova, prvi pravi naš solo nastup je bio u malom mjestu u Bosni, Fojnica se zove.To nam je trebala biti generalna proba pred prvi veliki koncert i mi smo ambiciozno zakupili Dom kulture u tom mjestu, napravili nekakvu tonsku probu po protokolu i otišli sjest preko puta u lokalni kafić. I dok smo u umjetničkom zanosu pravili set liste pjesama do mene je sjeo neki lokalni 'medvjed' od 150 kg i počeo provokativno zuriti u mene. Na stolu su bile neke zdjelice s orasima u ljusci, kao dekorativni detalj. I on je zureći u mene uzimao jedan po jedan orah i onako krvnički ih stiskao i drobio u ruci. Ja sam vec vidio sebe u ulozi oraha, kad u tom trenutku između nas sjeda tadašnji bubnjar Dubravko Smolčić, sitan, ali srčan tip koji je prvo ispekao zanat s narodnjacima u njemačkim kafanama. On se zagledao u siledžiju, uzeo čašu sa stola, prosuo piće na pod i počeo jesti staklo. Zagrize, pa proguta. Ovaj kad je vidio s kim ima posla ustade i izađe iz kafane. Kao u westernima. A Duba je ustvari imao jaku želučanu kiselinu i mogao je pojesti i kilo čavala. Tako da su nas njegovo iskustvo, blef i kiselina spasili. Samu svirke i ne pamtim, haha.

Autor ste bezvremenskih hitova na ovim prostorima. Otkud ste crpili inspiraciju?

Svaka moja pjesma ima ime i prezime i posvećena je nekom trenutku, djevojci, vezi, čežnji ili vječnosti… Mada kod nas kažu da nema hita bez molske patnje, žene koja te ostavlja i ne razumije ili muškog primitivnog ponosa i tvrdoglavosti u vezi. Kad ozbiljno razmislim, najviše sam patio u adolescentskom razdoblju i te slike me i dandanas prodrmaju. Sjećanja su ostala, manje na glavne ženske likove, više na patnje mladog momčića, na točan broj stepenica do njene kuće, igre pahulja na njenom prozoru, zvuk njenog smijeha, uvijek sjetne oči, pitanja, teške tišine i jezive šutnje, rastanci... Iz jedne kvalitetne patnje moglo se izrodit pjesama i za dva albuma.

Pišete li i dalje? Ima li nešto novo na vidiku iz 'vašeg pera'?

Pišem kao da sam teenager… Napokon ćemo izdati album. Zadnjih godina su to bili singlovi jer sam htio da ljudi više obrate pažnju na nove pjesme i plašio sam se da neke prođu totalno neprimijećene. Ali sad ću ipak objaviti album s 12 pjesama i zamoliti ljude koji vole stari Valentino zvuk da budu strpljivi i slušaju nove pjesme. Sigurno se neće pokajati, niti ću ih autorski izdati. Ja sam za ove silne godine napisao samo stotinjak pjesama, zato što je svaka bila single, odnosno nikad nismo snimali pjesme da krpimo ploču nego nam
je svaka bila najbitnija u trenutku snimanja. Računam da će album izaći na jesen za Croatia Records, uz još jedno izdanje Greatest hits.

Kako gledate na novu, modernu glazbu koju mladi danas stvaraju?

Danas je vrijeme pjevača, ali ne i autora i bendova… Prije smo svi znali sve članove omiljenih grupa i svaki je svirač imao svoju fan bazu… Danas to ne postoji. A ima sjajnih novih glasova koje možete čuti na ovim glazbenim reality natjecanjima. Bolji su nego u naše vrijeme. Ali imaju problem što u interpretacijama često imitiraju originalne izvođače pjesama i ne njeguju i ne izgrađuju vlastiti stil. Moraš biti svoj i specifičan. Mi smo svi bili jako različiti. Mislim da bi me mati svojedobno izbacila iz kuće da nisam bio drugačiji i autentičan, kad sam već odabrao ovu 'sumnjivu' profesiju kao životno opredjeljenje.

Što privatno slušate?

Privatno slušam najčešće ono što me je i odredilo u pozivu. U gimnaziji su me zvali Zappa jer sam u Sarajevo dovlačio gomile ploča iz Engleske. Bilo je tu svega od rocka, simfo, jazza i ostalih pravaca. Mada se mnogi začude, poznavajući moj rad, kad izvučem ploče iz ormara i pođem listati naslove. Počeo sam kao i svi s Beatlesima, Stonesima, pa otkrivao genije koji me i dandanas inspiriraju i zavode.

Čime se bavite kada se ne bavite glazbom?

Pisanjem… Sad ću napokon završiti i autobiografiju koju sam započeo među prvima, ali sam se ulijenio napola. Sad će biti gotova, bit će autentična, neobična, duhovita i otpora u isto vrijeme. Tako kažu prijatelji koji su isčitali neke dijelove i koji tvrde da je odlična za originalan filmski scenarij. I sport je moja velika strast. Plivanje, skijanje, košarka, stolni tenis, bicikl, nekad ranije i trčanje, a sad brzo hodanje i sve manje ekstremnih izazova. Prije nisam nikad ulazio u lift nego bih preskakao po tri stepenice do 15. kata, a sad samo nizbrdo, i to oprezno. Desetljećima sam vozio role i u mom gepeku je uvijek bila gitara, pojačalo, rezervna torba s odjećom i higijenom, mali utezi i naravno role. Stotinu gradova svijeta sam najbolje upoznao u kasnim noćnim vožnjama kroz centralne zone i ulice. Dok su drugi otkrivali noćni život i kafane, ja sam bio umoran od toga i bježao sam u noćne vožnje sa slušalicama u ušima i opuštenom gitarom do dugo u noć.