Na Happy FM-u je gostovao pjevač, skladatelj i kantautor - Boris Novković. Sa slušateljima je podijelio uspomene iz djetinjstva, pričao o odnosu s ocem, ali i suradnikom Đorđem Novkovićem, otkrio kako je nastala popularna pjesma 'Tamara' koju skoro nije objavio te se prisjetio nastupa na Dori.
U dugoj i bogatoj karijeri Borisa Novkovića, vječnog romantika, puno je hitova, ali jedan od najvećih skoro je ostao neobjavljen - pjesma Tamara. Na pitanje voditelja je li naslućivao da će pjesma biti veliki hit Boris je odgovorio sasvim iskreno.
'Nisam, nisam imao pojma. Kako to objasniti najbolje? Ja sam radio cijeli album, album nije bila samo jedna pjesma pa sad, nego album je imao dušu - neku zajedničku nit, neku poveznicu, kada slušaš taj album to je bila jedna priča, ulazak u neku priču. Tamara je zapravo... Nije se uklapala, ja sam u nekim trenucima imao ideju da tu pjesmu ne snimim i ne stavim na album jer mi je u odnosu na cijeli album najviše odskakala. Album je bio progresivniji, možda neke teže pjesme, ova pjesma se činila da se ne uklapa u sve to skupa, međutim dobro da to nisam napravio, jer tko zna što bi bilo... Tamara nije izmišljena, ona je stvarni lik, a nastala je spletom simpatičnih okolnosti', otkrio je Boris na nastavio:
'U to doba kada sam bio mlađi nisam baš previše mario i volio pisati tekstove, ali stavio sam se u kožu mog školskog prijatelja koji je stvarno bio zaljubljen u Tamaru, ja sam zavirio kako to izgleda, ja stvarno do tada nisam bio fatalno zaljubljen niti imao patnje mladih Werthera, više sam bio praktičniji i htio napraviti nešto od sebe, izgraditi se, nego što sam se bavio ljubavlju....'
S nostalgijom se Boris prisjetio i oca Đorđa Novkovića – jednog od naših najpopularnijih, i najtiražnijih skladatelja pop i zabavne glazbe.
'Đorđe - moj pokojni otac je prije svega bio otac, prije svega smo imali taj odnos oca i sina. S distance mogu reći da sam jako zadovoljan s njegovom očinskom ulogom kakvom je danas vidim. Bio je dosta strog, tjerao me na odricanje, red, rad i disciplinu, to mi je pomoglo, nije mi dozvolio da se opustim i da probam neke stvari kao mladi čovjek i možda uništim nešto... Sport je i njemu bio bitna stvar, on me i okrenuo sportu... Kasnije je naš odnos bio odnos dvoje kolega jer smo radili u istoj branši, iako ne istu glazbu. On je iza sebe imao ogromne uspjehe, jedne od najvećih kao skladatelj na ovim prostorima, i naravno da je imao autoritet i potrebu da bude dominantan, s onim što je napravio u životu i da ponekad nametne neko mišljenje.
To je sve normalno... Znali smo nekad i imati nesporazume oko nekakvih tema, ponajviše glazbenih.... Nekad je burno znalo završiti, ali to je u principu bilo duhovito... Naprimjer, raspravljali smo o naslovnici albuma, ja sam htio imati anđeoska krila, to tada nije bilo isfurano kao danas, a njemu se ta ideja nije sviđala. Uglavnom, nikako me nije mogao razuvjeriti i ja sam odlazio s obiteljskog ručka, on je otvorio prozor i vikao za mnom: 'E Boris, ja kažem reci, a on – palo ti je jedno krilo...', takvi su bili naši odnosi – simpatični.
...Kada sam pobijedio na Dori, tata je tada imao pjesmu s Danijelom, oni nisu prošli, a on je bio baš sretan radi mene tada i izgrlio me. Volio bih da je takvih trenutaka bilo i više... Sve u svemu imali smo jedan predivan odnos, odnos kolege i prijatelja i moram priznati da mi strašno nedostaje i dan danas...taj odnos...', kazao je.
U djetinjstvu su mu - priznaje Boris, nedostajali brat ili sestra i uvijek je prijatelje 'šlepao' sa sobom na more i svugdje. Kaže da je lakše kroz život kada imaš nekoga svoga. Za sebe smatra da nije strog otac nego više kao trener ili prijatelj.
U starosti se Boris planira baviti glazbom, iako u slobodno vrijeme traži dublji smisao svega i puno proučava o nadrealnim 'stvarima'.
'Mi ljudi smo toliko uronjeni u naše svakodnevnice, mnogi ljudi su otišli previše u tu robotiku, izgubili su ta pitanja, koja bi si zapravo svi trebali postavljati i na koja nemamo odgovore, a koja su intrigantna... Gdje nastavljamo, kamo, zašto, razmišljam o tim stvarima, zanimaju me filozofske teme, psihologija , kvantna fizika, u nauci nešto najbliže što se približava duhovnosti, neopipljive sile...
Život je čudo u svakom pogledu i smislu. Kada čovjek ima balans sve mu može ići od ruke, balans se postiže u samom sebi i načinom života koji na neki način kreira tvoju daljnju sudbinu', završio je Novković.
