Pjevač Zdravko Čolić je sredinom osamdesetih odlučio malo odmoriti se od glazbe. On je tada postao poduzetnik. Živio je u to vrijeme, od 1985. do 1989. uglavnom u Zagrebu. O tom razdoblju života pričao je svojevremeno za Nedeljnik.
'Bio sam neka vrsta menadžera i čovjeka koji je imao određena uložena sredstva u oblasti telekomunikacija. A šira javnost je saznala da se bavim malom privredom tek kada sam uhićen u Ohridu zato što sam kreditna sredstva pretvarao u devize. Devize je tada bilo jeftinije kupiti u Makedoniji nego u Beogradu i Zagrebu', ispričao je Zdravko Čolić.
Na pitanje kakvo je to bilo iskustvo za njega, tada najomiljenijeg čovjeka u Jugoslaviji, on je odgovorio:
'Bilo je jako neugodno. Ljudi su kupovali devize u tim albanskim selima. Pratili su me sve vrijeme jer što ja radim tu u veljači kad nema ni koncerata, ni turista. A ja natovaren u kaputu kao u pjesmi Bijelog dugmeta i oni me sačekaju i uzimaju mi sve devize. Kasnije je Ante Marković uveo legalnu kupovinu deviza i da sam sačekao osam mjeseci - ne bi do tog uhićenja ni došlo. Ali to su bile čiste pare, nikakva crna lova.'
U pritvoru je, kaže, proveo tri dana.
'Prvi dan sam bio u uredu kod načelnika. Poštovan sam. Voda i pljeskavica. Onda sam poslan u hotel kako bih prespavao, a ujutro bih dolazio na razgovor. Cijeli dan traje razgovor od osam ujutro do osam navečer. To je bila vrsta pritvora s tolerancijom. Poslije tri dana, pušta me istražni sudac i branim se sa slobode. Na smjenu su ulazili ljudi da prate suđenje, na uvodnoj riječi jedni, pa oni izlaze da uđu drugi da saslušaju obranu, i na optužnicu dolazi treća grupa ljudi', pričao je Čola.
'Kada bi dolazili na suđenje, neki bi vikali: 'Kriv je, osudite ga', neki drugi su vikali: 'Gdje ste osudili čovjeka, pa svi kupujemo devize'. I naravno da dođe Ante Marković i donese zakon da svi možemo kupovati devize', ispričao je Čola.