Na današnji dan prije šest godina preminuo je legendarni srpski glumac Ljubiša Samardžić.
Rođen je 19. studenog 1936. godine u Skoplju, u rudarskoj obitelji, a mnogi ga smatraju jednim od najcjenjenijih glumaca jugoslavenske kinematografije.
Glumio je u filmu 'Valter brani Sarajevo' 1972. godine, a šira publika zavoljela ga je u filmu 'Ljubavni život Budimira Trajkovića' te seriji 'Policajac s Petlovog Brda'.
Ljubiša Samardžić je preko 50 godina bio u braku s Mirjanom koja je devet godina bila mlađa od njega, a jednom prilikom otkrio je i kako su se upoznali:
'Upoznao sam je na Bledu gdje sam služio vojsku, a ona došla s obitelji na ljetovanje. Bilo joj je 17 godina, meni 26. Kad sam shvatio da ispred sebe imam inteligentnu osobu koja u meni pokreće ljubav i strast, pokušao sam je osvojiti svim silama. Bilo je teško jer je ona smatrala da su glumci boemi. I njen djed govorio joj je: 'Jao, dijete. Pa gdje glumac?' Ali, voljom, upornošću i ljubavlju uspio sam je osvojiti', izjavio je Samardžić koji je opisao romantične detalje iz njihovog bračnog života:
'I tako dvije godine. Vjenčali smo se 3. srpnja 1966., zatim smo dobili Dragana i Jovanu. I cijelo vrijeme ona me osmjesima ispraća i dočekuje. Mira je stup kuće, moj oslonac i velika pomoć u realizaciji svih filmova i serija. Kakva je naša veza danas, poslije toliko godina, rječito govori naše buđenje, kada se utrkujemo tko će prije donijeti jutarnju kavu u krevet. Uz izležavanje i gustiranje kave i vijesti od kojih nam se diže kosa na glavi, razmjenjujemo misli uz najčešće suprotne stavove i komentare. Ta nesvakidašnja ljubav, prisnost, poštenje, ta brižnost, to je samo naše', govorio je slavni glumac.
Godine 1990. Siniša i njegov sin Dragan, kojeg su zvali Gaga, osnovali su producentsku kuću. Poslovni zalet prekinula je Draganova teška bolest. Gaga je preminuo u 34. godini života od leukemije s kojom se cijela obitelj Samardžić borila do posljednjeg trenutka njegovog života:
'Sve smo učinili kako bi pobijedili tu opaku bolest. Supruga Mira stalno se brinula o njemu, a ja sam danonoćno radio, snimao i slao novac klinici u Londonu. Da sam dopustio da me bol sruši, možda se nikad ne bih latio režije 'Nebeske udice'. Svjestan sam da je moja priroda hazarderska, neukrotiva, da nosi rizik, ali bio sam siguran da ću svojim instinktom i upornošću snimiti ozbiljan film o bombardiranju Beograda onako kako sam ga ja doživio. Bombardiranje je pogoršalo stanje našeg sina, a i briga o njegovo dvoje male djece uvela nas je u novu agoniju. Za našu kuću najveća nagrada ovom filmu nije bilo ni sudjelovanje na Berlinskom festivalu 2000., ni njegova prodaja velikim svjetskim televizijskim centrima, nego trenutak u kojem je naš bljedunjavi sin, poslije prve projekcije, sve to predvidio i iz kreveta nam ponosno šapnuo: 'Film će ti ući u natjecateljski program Berlina!'' rekao je Ljubiša kojeg je smrt sina slomila:
'Kad je Gaga odlazio, mislio sam kako neću izdržati i da će mi uskoro doći kraj. Mira me prenula i trgnula, jer je bila svjesna da sam moralno pao, smršavio, izgubio volju za bilo čime. Govorila mi je: 'Čovječe, život je smrt, upamti to! Nastavi raditi jer ćeš u tome naći smisao opstanka'. Bila je u pravu. Šteta što nije završila psihologiju', otkrio je čuveni Ljubiša.