Marta Savić o privatnom životu rijetko govori, ali svojevremeno je otvorila dušu i s javnosti podijelila jedan od najtežih trenutaka u životu. Pjevačica je otkrila da je poslije porođaja prošla kroz puno bolnih trenutaka.
'Dana 11. kolovoza 1998. godine porodila sam se u Njemačkoj i na svijet donijela kćer Elenu. Mjesec dana nakon toga, otišla sam u Beograd. Kada se za neku ženu kaže da je u drugom stanju, tada se ne misli samo na to da ima veliki trbuh. To drugo stanje ujedno je i splet psiholoških promjena koje žena proživljava. Nešto od toga ostane i poslije porođaja i tako je bilo i sa mnom', započela je tada Marta svoju ispovijest, a onda otkrila i da je neprestano brinula za svoju mezimicu i samo se nadala da je s njom sve u redu.
'Ja sam jedno vrijeme doslovno bila opsjednuta strahom da se djetetu nešto ne dogodi. Naročito sam se bojala kćer staviti sa sobom u automobil. Vozim i gledam u retrovizor kako joj se glavica ljulja i jednostavno strah me je. Roje mi se mračne misli što bi bilo da se ne daj Bože sudarimo', opisala je Marta svoje strahove.
U tim prvim danima majčinstva saznala je i da joj je otac teško bolestan.
'Samo štoam došla u Beograd, tetke su mi javile da mi je otac bolestan. Ni na pamet mi nije padalo da dijete stavim u vozilo i odem vidjeti što mu je. Osim toga, mislila sam, bolestan, pa bolestan, vrlo važno, ozdravit će...', rekla je.
Međutim, njen otac je bio na samrti što pjevačica od brige za kćeri nije ni pomislila.
'Ne znam koliko dana kasnije, u goste mi je došao rođak iz Bosne. Rekla sam mu da je otac nešto bolestan, a on meni da će sutra otići u kod njega kako bi ga obišao. U povratku mi je rekao da je otac poprilično loše te ima želju otići u svoju rodnu Modriču u Republici Srpskoj i tamo umrijeti, ali da ne može ustati iz kreveta. Što sam mogla, odmah sam potegnula neke vezice kako bi mu osigurala prijevoz do Modriče, ali su mi već sutradan javili da je kasno - otac je umro', govorila je tada pjevačica s tugom u glasu.
Ono za čim danas žali je to što njen otac nikad nije vidio svoju unuku Elenu, a vrlo bolno joj je bilo i kada je njena kći počela govoriti pa je dozivala djeda.
'Tek tada mi se cijeli film odvio u glavi. Moj otac je bio jako bolestan, a ja ga nisam obišla, moj otac nikada nije vidio svoju unuku, jer sam mu ja to iz svog, opravdanog ili neopravdanog, straha onemogućila. Ispravke nema. Sada mi je zbog toga užasno žao i kada moja Elena, izgovarajući svoje prve riječi, guče: 'Mama... Tata... Deka', ja sva pretrnem i kažem joj: 'Sunce mamino, mi više nemamo deku', govorila je Marta ranije.