Priča o Loli Novaković nije samo biografija jedne dive – to je putovanje kroz zlatno doba jugoslavenske glazbe, ispunjeno trijumfima, suzama, legendarnim nastupima i tihim borbama koje se nisu dogodile na sceni.
Jedan od najznačajnijih trenutaka u njezinoj karijeri svakako je Pjesma Eurovizije 1962. godine. S pjesmom „Ne pali svjetla u sumrak“, Lola je osvojila odlično četvrto mjesto, ostavivši snažan dojam na europsku publiku. Taj nastup otvorio joj je vrata međunarodnih nastupa, ali i dodatno učvrstio status najbolje interpretatorice koju je Jugoslavija tada imala. Pjesma je postala ne samo njezin zaštitni znak, već i dio glazbene povijesti regije.
Ipak, unatoč brojnim nagradama, turnejama i rekordnim tiražima, njezin privatni život često je bio jednako zanimljiv novinarima kao i njezini glazbeni uspjesi. Mediji su neumorno pratili svaki detalj, od ljubavnih veza do poslovnih suradnji, pa je Lola nerijetko bila tema senzacionalističkih napisa.
Lolin profesionalni put službeno počinje 1957. godine, kada je primljena u Radio Beograd kao stalna vokalna solistica. Ubrzo potom snima prvu ploču za diskografsku kuću DEKA, s pjesmama „Alisa u zemlji čuda“ i španjolskom verzijom kubanskog hita „Babalu“. Njezin glas, tada već prepoznatljiv, osvajao je i publiku i kritiku.
Njezin uspon bio je brz, ali zaslužen. Već 1958. godine sudjeluje na Opatijskom festivalu s pjesmom „Kućica u cvijeću“, dok godinu dana kasnije kreće na opsežnu turneju po Bliskom istoku. U Bejrutu boravila je sve do ljeta 1960. godine, gdje je stekla vjernu publiku i dragocjeno iskustvo. Po povratku u Beograd održala je prvi solistički koncert — ulaznice su rasprodane za samo dva sata, što je tada bio pravi presedan.
Krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih, kada su zabavna glazba i estradna scena počeli prolaziti promjene, a žuta štampa posezala za senzacionalizmom i zadirala u privatnost, Lola je odlučila na hrabar, ali tih potez — povukla se iz javnog života. Sa suprugom Draganom Antićem živjela je mirno i povučeno, poput Grete Garbo našeg podneblja, birajući anonimnost umjesto reflektora. Tek je povremeno nastupala u inozemstvu, ostajući vjerna sebi i svom stavu da umjetnost mora ostati čista i dostojanstvena. Upravo zato ostala je legenda — mit koji živi u kolektivnom sjećanju generacija.
Lola Novaković udavala se tri puta, a svaki od tih brakova izazvao je veliko zanimanje javnosti. Prvi put uplovila je u bračne vode sa profesorom Borom Kragujevićem, no taj je brak trajao svega dvije godine.
Njezin drugi suprug bio je Milo Jovanović, za kojeg se udala 1966. godine, ali ni taj brak nije bio dugotrajan – razveli su se četiri godine kasnije, 1970.
Najviše pažnje privukao je njezin treći brak s estradnim umjetnikom Draganom Antićem. Njihova veza izazvala je brojne špekulacije zbog razlike u godinama – Lola je bila starija od Dragana više od deset godina, što je u tadašnjem, konzervativnijem društvu bilo neuobičajeno i izazivalo kritike. Bez obzira na to, njihova veza opstala je do 2000. godine, kada su se razveli, a Lola je tada odlučila povući se iz javnog života.
Tijekom trećeg braka mediji su često pisali o njoj, nerijetko se baveći i kontroverznim temama. Između ostalog, pojavile su se priče da je bila u ruskog zatvoru, a neki su išli toliko daleko da su je optuživali da je bila agentica CIA-e.
Nažalost, posljednje godine života provela je u samoći. Preminula je 2016. godine u svom domu na Ceraku, a prema izvještajima, pronađena je u fotelji, izgledalo je kao da mirno spava, a kad su joj prišli, bila je mrtva. Tijekom života, vjerojatno razočarana načinom na koji su je tretirali mediji i društvo, izrazila je želju da ne bude sahranjena u Aleji velikana, već na skromniji način.
Na dan njezine sprovoda dogodila se nesvakidašnja sramota – njezin dom je opljačkan, a lopovi su odnijeli mnoge vrijednosti koje su pripadale ovoj glazbenoj legendi. Ovaj incident nije odmah dospio u medije, već tek tri mjeseca kasnije, zahvaljujući inzistiranju jednog od njezinih bliskih prijatelja, što je dodatno potreslo njezine obožavatelje i sve koji su je poštovali.
Veliku Lolu Novaković na posljednje putovanje ispratio je susjed, uz sudjelovanje nekoliko prijatelja i poznanika. Nije bilo velikih govora, nikakve komemoracije, niti se netko iz grada pojavio na pokopu ili potrudio ispratiti Lolu kako dolikuje. Nije sahranjena u Aleji velikana. Na ispraćaju, sa zvučnika, čula se njezina legendarna pjesma „Samo kap veselja tražim“. Njezinu urnu susjed je umotao u svoj sako i tako je pokopa.