Pjevačica narodne glazbe Nada Topčagić rođena je na današnji dan 1953. godine, a djetinjstvo je provela u Osijeku. Iako svojim pjesmama uveseljava mnoge, život je nimalo nije mazio.
O tim lošim trenucima pjevačica nerado govori u javnosti, najviše iz razloga kako bi potisnula bol koju nosi duboko u sebi i to iz vremena kada je još živjela u rodnom selu Tarevci u Republici Srpskoj.
'Njih su tri sestre, najmlađa sestra je umrla u izbjeglištu u Austriji. Njena kći je živjela s bakom, s Nadinom mamom. Ovdje su živjele njih dvije. Ja sam otvorio račun, slao novac iz Njemačke, a oni su radili tu', kaže zet Nade Topčagić.
Selo je danas dosta pusto, a Dom kulture u kojem je Nada počela pjevati odaje dojam da se iz njega dugo nije čula glazba. Jedan mještanin je progovorio o tragediji koja je zadesila njenu obitelj.
'Ta obitelj je bila dobra, od brata sin je bio isto dobar pjevač, bio je u kulturno-umjetničkom društvu. Tu je pjevao, ali kada se zaratilo onda je tamo ubijen, baš na liniji gdje je bio, od onih koji ga ne bi trebali ubiti. Znam ga dobro, on je dobar dječak bio. Bio je i dobar radnik, oni su imali poljoprivredu, ali baš se sjećam kada je ubijen...', vidno potresen ispričao je mještanin o tragediji koja je snašla Nadinu obitelj.
Osim spomenutih loših događaja koje su uzdrmale obitelj ove pjevačice, bilo je još loših trenutaka i to kada je pjevačičin sin imao nesreću. Nadi je ovo veoma bolna tema, pa je i mnogo godina poslije prolazi jeza kada se sjeti tog kobnog dana.
'Jao, što da kažem, ne daj Bože nikome ono što sam ja doživjela. Evo, sva se i danas naježim i suze mi krenu kada samo pomislim da sam mog Mikicu mogla izgubiti. Strašno je gledati da gubiš dijete, a da si nemoćan. Strašno je znati da je tvom djetetu stalo srce, da je iskrvario i da ne znaš hoćeš li ga ujutro vidjeti živog. Ne znam kako sam ostala normalna i kako sam uspjela to preživjeti. Vjerujete li mi da bih se momentalno ubila da mi je sin iskrvario i umro? Ne bih čekala ni minute više, odmah bih sebi presudila. To je bilo u mojoj glavi - ako nema Mikice, neće biti ni mene. Ali, eto, Bog nas je pogledao i hvala mu vječno na tome', pričala je Nada.