Goran Bregović, glazbenik koji ima svjetsku slavu i veliko bogatstvo prvi put se u javnosti prisjetio djetinjstva i skromnog života, ali i situacije u kojoj je, kako sam kaže, ubio dvoje ljudi!
'Mislim da očevi nisu neophodni u životu i danas to malo bolje razumijem. U mom odgoju, otac je bio nevidljiv, ali je, samim tim što je bio prisutan, morao biti i neki model', počeo je svoju priču Bregović za Sscandal.rs, istaknuvši da mu je otac bio dobar model, napominje i to da je na nesreću, bio alkoholičar.
'Zbog toga se razveo od mame. Tako je propala jedna ogromna ljubav. Imao sam deset godina, moj mlađi brat pet. Kada čovjeku umre majka, to je velika katastrofa. Jer, ona je netko s kim se volite svakodnevno. Otac vam nikada na taj način ne povjerava osjećaje. I kada umre, vi zapravo krenete provjeravati svoj odnos s njim. Što sam stariji, čini mi se da sve više sličim na oca. Kada se umirovio, otac se vratio u svoje selo, u Zagorje, Sveti Petar Čvrstec. Prvih pet ili šest godina nije htio u kuću uvesti struju. Ni vodu. Eto, nije htio. Kada dođete kod njega, morate razgovarati i nema televizora.
Inače, u tom selu je bio jedini koji je otišao u partizane, ostali su bili u domobranima. Moja mama ga je uvijek zafrkavala kako je u partizane otišao jer su tamo bile bolje ribe. Seoski pop ga je u šali nagovarao da ne ide iz sela, da ostane da kod njih umre, jer na groblju nisu imali nijednog partizana. Kuća mu je bila malo izvan sela, u nekom šumarku. Sjećam se, jednom sam, vraćajući se s neke turneje, iznenada svratio do njega; nisam se ni mogao najaviti jer nije imao telefon. Već je bio pao mrak. Pričao sam i provirio kroz prozor. Otac je sjedio za stolom, pustio radio i pjevao. Sam. Ide pjesma, a on hvata one seljačke kvarte i kvinte. Ponekad bi, s tim svojim seljacima, svirao violinu. Često o sebi mislim na taj način. Mogu se zamisliti', ispričao je i kaže da kada razmišlja o ocu shvaća da bi volio jednu stvar:
'Volio bih da umrijeti kao i on. Otišao je sretan, lako. I ispunio je želju seoskog popa. U tom svom selu Sveti Petar Čvrstec kod Križevaca. Naslijedio sam vinograd, ali nisam imao kada praviti vino. Dobivao sam ga od rođaka koji su se jedno vrijeme brinuli o očevom vinogradu. Od tih tisuću litara, stotinu je bila građevina, a ostatak ono domaće koje se sječe gaziranom vodom. Seljaci su voljeli očevo vino. Kada je otac umro, dogovorio sam se s rođakom da pazi na vinograd. Htio sam nastaviti. Zbog oca. Rođak je krenuo raditi i slati mi graševinu, a za sebe je zadržavao ostatak, takav je bio dogovor. Nakon pola godine, pozvao me je i rekao da ne može dalje.
Njegova žena je pokušala ubiti se, bacila se pod vlak, pa eto. Otišao sam u selo vidjeti tu ženu. Vlak joj je otkinuo ruku. Kao bivši student filozofije gotovo profesor, krenuo sam razgovarati o smislu života sa ženom koja je nekoliko dana ranije pokušala baciti se pod vlak. Govorio sam o djeci, o obitelji. Svakog jutra se budim u četiri ujutro, radim do navečer i ništa ne stižem. Ništa ne stižem. To je bilo sve što je rekla. I, što ćete onda uopće govoriti nekome tko vam tako nešto kaže? Otišao sam. Rođak mi je ubrzo javio da je njegova žena, u sljedećem pokušaju, uspjela ubiti se. Objesila se. Više nije imalo smisla tražiti od njega da se bavi mojim vinogradom. Pronašao sam drugog, ali je on, nakon pola godine, dobio rak grla i umro. E, onda sam sjeo i izračunao: cijelo selo ima dvadeset kuća, a ja sam, zbog tog vinograda, za nepune dvije godine uspio ubiti dvoje ljudi. Bolje ga ostaviti s mirom, pa kada odem u penziju, sam ću se njime pozabaviti', ispričao je Bregović.
Suicidalne osobe pomoć i savjet mogu potražiti u Centru za krizna stanja i prevenciju suicida na broju 01/2376470 koji je otvorne 24 sata na dan, te na Plavom telefonu: 01/ 4833888 ili u Psihološkom centru TESA: 01/4828888.
.png)
.png)
