Olivera Balašević, koja i danas tuguje zbog smrti Đorđa Balaševiča - čuvenog kantautora i njene životne ljubavi, ispričala je u jednom intervjuu kako je nastala jedna od njegovih najpoznatijih pjesama, a onda se osvrnula i na njihove posljednje susrete, iz razdoblja kad je on već ležao u bolnici.
'Neke stihove je koristio kada bismo se mirili. Bilo je situacija kad se baš i ne bismo razumjeli, kada bih mu ja pokušala nešto objasniti, a on bi samo šutio i posmatrao. I onda bih ga ja pitala: 'Pa što sad razmišljaš, ti se znači nećeš ni svađati? Da, ti sad samo razmišljaš kako ćeš to poslije napisati u pjesmi. Znam kakav si. Za tebe je sve samo inspiracija'. Ja bih tada zašutjela, to bi potrajalo najviše možda dva dana', počela je ona u emisiji 'Agape', pa nastavila:
'Sjećam se jedne situacije, dolazi njegov pijanist kod nas i, nešto su njih dvojica bili tamo u sobi gde je klavir, nešto su svirali. I čujem ja da je to neka nova melodija. Ali ja ništa. Spremam ručak djeci i on dolazi i kaže: 'Oli, molim te, dođi samo nešto čuti'. Naravno, ja na to ne odgovaram, leđima sam mu okrenuta. I onda, uvijek na kraju, izgovara šifru za koju zna da mi uvijek s njom otključava srce i resetira sve moje odluke. Kaže: 'Ajde molim te, dođi samo nešto poslušati i pomoći mi, pa se poslije nastavi ljutiti'. I ja bih sve odložila, pošla za njim, ali ne bih do kraja kapitulirala. Ne bih prešla prag dnevne sobe već bi se naslonila na vrata, on se još ležernije nasloni na pianino, pijanist svira uvodne note i on počinje: 'Nema me više u tvojim molitvama, više me putem ne prate'. (Prvi stihovi pjesme 'Bezdan').
'Nije uopće pogledao ni kako sam ja reagirala. On je znao da mi je slomio srce. Potpuno je bio siguran', istaknula je ona.
Podsjetimo, Balašević je posljednje dane proveo u bolnici i na infektivnom odjelu, a Olivera je sada otkrila kako je protekao njihov tadašnji susret.
'Nažalost kada je bio primljen u bolnicu na infektivni odjel, nama nije bio dozvoljen pristup. Onda sam obilazeći oko zgrade naišla na jednu poznanicu i pitala sam je zna li ona otprilike gdje je soba u kojoj on leži. Zanimalo me je gdje je prozor te njegove sobe. Ona mi je rekla da zna, da je soba u prizemlju i da će me odvesti tamo. Odvela me je iza zgrade. Tada smo se vidjeli. Samo je pružio ruku i pozdravio me na identičan način kao da nema rastanka, kao da nema ničega što bi me plašilo. Tu sam. Ja sam mu mahala i pokazivala da bude jak, da bude čvrst. Vjerujem da je ostao jedan prozor putem kojeg komuniciramo i danas', kazala je ona.
.png)
.png)
