
Ljubavna priča Bebi Dol i pokojnog Massima Savića bila je jedna od onih o kojima se u osamdesetima pričalo u superlativima. Dvoje ekscentričnih, talentiranih i nevjerojatno karizmatičnih umjetnika činili su par koji je plijenio pažnju kamo god bi se pojavili. No, kako to obično biva s velikim ljubavima, i njihov je kraj bio – spektakularan.
Ekscentrična srpska umjetnica nedavno je progovorila o njihovom odnosu, ne skrivajući tugu zbog odlaska glazbenog velikana, ali je prvi put otkrila i gorku stranu njihove romanse.

Iako o Massimu govori s velikim poštovanjem, Bebi Dol priznala je da je u njihovom odnosu ostala jedna nerazjašnjena sjena.
'Tako mi je žao. Kicoš jedan talijanski, fini, lijepo odgojen, divan glazbenik. Postoji samo jedna mala stvar u kojoj nije bio dovoljno pošten i hrabar da mi kaže i nikada se više nismo vidjeli', izjavila je pjevačica, ostavljajući javnost da nagađa o kojoj je tajni riječ.
Njihov razlaz nije bio ni tih ni postepen. Dogodio se u jednom danu, gotovo filmski.
Bebi Dol je otkrila kako je donijela odluku o odlasku dok je boravila u njihovom zajedničkom domu u Zagrebu. Bez suvišnih objašnjenja i dugih razgovora, jednostavno je odlučila da je kraj.

'Mi smo se razišli spektakularno. Ja sam iz stana u Zagrebu uzela svoju torbicu i zamolila zagrebačku prijateljicu da dođe do zračne luke. Massimo je tek sutradan popodne zvao moju majku kako bi je pitao zna li uopće gdje sam. Ja sam već bila u trećoj zemlji', prisjetila se pjevačica trenutka koji je zauvijek prekinuo njihovu vezu.
Na pitanje novinara kako je zapravo izgledao život s jednim od najvećih vokala ovih prostora, Bebi je dala vrlo kratak, ali indikativan odgovor koji sugerira da u toj vezi nije bilo puno mjesta za njezine potrebe:
'Bio je pun njegovih obaveza', zaključila je kratko za televiziju Pink.
Iako su godine prošle, a oboje su nakon toga izgradili zasebne živote, sjećanje na 'talijanskog kicoša' i njihovu burnu zagrebačku jesen očito i dalje živi u sjećanjima pjevačice koja je, baš kao i Massimo, uvijek furala svoj film.



