Masimo Savić otkrio je da ima rak pluća samo 2 mjeseca prije smrti. Pjevao je do zadnjeg dana i ponašao se kao da se ništa ne događa, ali bolest je bila brza i surova. Preminuo je u prosincu 2022. godine.
Unatoč teškoj dijagnozi, Massimo je ostao posvećen svojoj umjetnosti do samog kraja. Održao je svoj posljednji koncert u zagrebačkoj Areni s drenom u plućima, dok su liječnici čekali iza pozornice spremni intervenirati ako bude potrebno. Na pitanje liječnika zašto inzistira na nastupu, odgovorio je: 'To je moj životni koncert'.
Koliki je Masimo Savić bio borac, najbolje svjedoči objava na Facebooku novinara Romana Bolkovića.
'Odmah na početku priče znao sam da je kraj. Trebao sam davno započeti, pa ću je ispričati ukratko. Prije nekoliko tjedana imao sam gosta, izuzetnog čovjeka, velikog stručnjaka, doktora medicine. Pričali smo u slobodnom kontekstu, o Bogu i o svijetu, i nekako nas je razgovor doveo do Massima, i taj moj gost se bavi onkologijom kraj, jer nisam imao pojma, ali priča tek počinje, tu, na kraju.
Massimo je imao koncert u Areni. Tom mom gostu, svom doktoru, rekao je da je to koncert njegovog života. Čovjek mu je odgovorio da ga nije moguće održati, te da će mu koncert ugroziti život. Massimo je mirno rekao da je upravo zato došao tražiti da moj gost, izuzetan čovjek, doktor, i njegov medicinski tim budu u backstageu. Pa ako nešto pođe po zlu, neka se nađu.
Liječnik ga je nekoliko trenutaka gledao i nije vjerovao što mu Massimo sugerira, no prije nego što je uspio odgovoriti, Massimo je rekao: 'Doktore, s vama ili bez vas, održat ću taj koncert. Jer to je koncert mog života, ponavljam vam.'
Očito je Massimo znao da ova priča počinje tamo gdje završava liječnička ekipa. Doktor je bio tu, a Massimo nikada nije zakasnio na koncert, a kamoli ga otkazao. Oprostite mi na ovom verizmu, ali jako me pogodilo kad sam čuo tu večer, tu priču, taj detalj, a sad kad su svjetla ugašena, sala prazna, nekako manje boli nego one večeri kad sam saznao da je priča bila gotova, i da je njen glavni lik takav heroj.
Ne mogu, niti imam pravo, niti zamisliti što je Massimu moglo prolaziti kroz glavu te večeri i noći dok je pjevao koncert svog života. Mogu samo reći da je Massimo usred svoje životne drame, stavljajući na kocku ono što mora učiniti u životu jer je za to poslan, svakako pjevao kao što u plesu pleše sam ples, a ne plesač, rastvarajući se u tim pjesmama kojima se oprostio od nas.
Na poseban način, svaki put kad čujem Massimovu stvar na radiju, iznenada, neću moći a da ne pomislim da je i on prisutan, a ne samo zvuk njegovog glasa: kao Eho, zvuk bez tijela, pa je Massimo te noći zauvijek postao bestjelesan u svom glasu. Mislim da je to najviše što jedan pjevač može učiniti. Na koncertu svog života, na koncertu koji se zove život. Massimo... bok!', napisao je.
