ŽIVOT TEREZE KESOVIJE OBILJEŽEN JE GUBICIMA: Bez majke je ostala odmah nakon rođenja, a velika tragedija ju je slomila

Legendarna Tereza Kesovija jedna je od naših najvećih pjevačkih diva.

Zahvaljujući svojim nastupima obišla je cijeli svijet, a dva puta je nastupala na Euroviziji, prvi put 1966. gdje je s pjesmom ‘Bien plus fort’ kad je nastupila za Monaco, dok je Jugoslaviju predstavljala s pjesmom ‘Muzika i ti’. Francusku karijeru gradila je 60-ih i 70-godina, a vrhunac je bio njen solistički koncert u pariškoj Olympiji 1998. Tamo se vratila 19 godina kasnije, kad je 16. studenoga 2007. u Olympiji održala povratnički koncert.

Međutim, od malih se nogu morala suočiti i sa životnim teškoćama, a već je kao beba stara samo nekoliko dana doživjela najveću tragediju, gubitak majke.

'Nesretnica sa mnom nije doživjela tu radost kao s mojim bratom znajući da je teško bolesna. Umrla je dva dana nakon što me rodila. Imala sam osjećaj grižnje savjesti, kao da sam ja kriva zato što je ona umrla. Proganjala me ta priča. Iz najranijeg djetinjstva sjećam se da me moj pape vodio na seosko groblje u Lovorno na gornjoj strani konavoskog polja. Tamo su bile četiri ploče zajedničke grobnice, pravilna oblika, vrlo stare. Nad jednom od tih ploča moj otac je kleknuo i suze su mu kapale na kamen. Gledala sam u čudu svog snažnog oca, nikada ga nisam vidjela takvog. I sama sam počela plakati ne znajući zbog čega, nisam znala ni zašto on plače. Tada mi je rekao da tu leži moja majka, njegova velika ljubav. A tko je onda ona žena doma? Za nju sam kasnije doznala da je moja pomajka’, ispričala je u ranijem intervjuu za Večernji list.

Tom je prilikom otkrila da je tek sa šest godina saznala da joj pomajka nije biološka majka, no istaknula je da je nju i njenog brata Peru prihvatila kao svoju djecu.

'Kada je moja teta, sestra moje rođene majke, rekla zašto ja tu ženu zovem mamom kada ona nije moja prava mama, moja prava mama je umrla. Bio je to za mene strašan šok i teško je reći tko je bio tužniji. Zagrlili smo sudbinu koja nas je povezala s tako dobrom ženom koju smo zauvijek zvali majkom. Zaslužila je, hvala joj za sve', ispričala je i dodala da je njen otac bio sretan što je uspio pronaći ženu koja je prihvatila njihovu djecu.

Kad joj je bilo 36 godina, zatekao ju je još jedan tragičan gubitak, izgubila je brata Peru koji je poginuo sa samo 39 godina. Za njegovu pogibiju u prometnoj nesreći saznala je dok je snimala spot u Njemačkoj.

'Moj najtužniji dan je bio kad sam izgubila brata, Peru. To mi je bio kraj svijeta. Moj je brat bio netko tko je bio sve moje. On je bio moj savjetnik, moj učitelj, često puta strog. A, prije svega, bio je moj zaštitnik. Baš me je štitio. Neki nesporazum, neka moja ludost, nešto što bi moglo rezultirati nečim neugodnim - ne, tu je moj brat’, ispričala u je u intervjuu za Jutarnji list.

Tereza se, nakon što je saznala da joj brat imao prometnu nesreću, hitno vratila u Zagreb, no od brata se nije uspjela oprostiti. Uz nju je tad bio njen drugi suprug Ronald Lopatny.

Njen prvi suprug bio je Miro Ungar kojeg je upoznala dok je bila u Zagrebu na akademiji i s kojim je dobila sina jedinca, Alana Ungara. S Mirom je još bila u braku i kad je upoznala Ronalda, a ubrzo se od njega razvela i ušla u novu vezu. Jednom prilikom je otkrila da se u Ronalda ludo zaljubila, ali i kako ju je on zaprosio.

'Nisam u Ronaldu vidjela vaterpolista 'Mladosti', niti jugoslavenskog reprezentativca u 150 utakmica, diplomiranog ekonomista, poslovnog čovjeka nepogrešive intuicije i čvrstih živaca', ispričala je Tereza 1987.

'Nisam znala da će postati moj savjetnik i menadžer u showbusinessu, umjetnički, čak i modni savjetnik. Zaljubila sam se kao šiparica, a on mi je znao uzvratiti', otkrila je tad.

U istom je intervjuu ispričala i kako ju je zaprosio na pomalo neobičan način.

'Kad sam ga pozvala da me prati na turneji po Australiji, odgovorio je: 'Hoću, ali da se prije toga vjenčamo'. Ne govoreći mu ništa razvela sam se. Bilo mi je najvažnije da izbjegnemo sve formalnosti 'prave svadbe'. Na kraju, kao kumovi, vjenčali su nas jedan profesor i jedan odvjetnik', ispričala je Tereza.

Devedesetih je Tereza doživjela sudbinu mnogih Hrvata te je morala pred ratom napustiti svoju kuću u rodnim Konavlima i otići u progonstvo koje je potrajalo četiri godine, nakon čega se skrasila u Zagrebu.

'Mogla sam ostati živjeti u Francuskoj, imati lijep stan, ali kad je počeo rat, ja sam se vratila u Hrvatsku jer je moja ljubav prema domovini golema. Hrvatska je moja domovina, ali ipak, malo više je moja domovina moj Dubrovnik i moje Konavle', ispričala je u intervjuu s Anom Radišić.

U istom je intervjuu otkrila i što je, usprkos brojnim životnim nedaćama, tjera naprijed.

'U meni prevladava optimizam. Dođu trenuci tuge i nostalgije za onim boljim vremenima, međutim nikad mi se nije dogodilo da dođem među publiku bez osmijeha. Uvijek dođem iskreno i sa željom da oni odu kući s okusom koncerta. Generalno, ja sam optimist', rekla je.