Hrvatska pjevačica Martina Vrbos nedavno je u emisiji 'Nije sve tako crno' predstavila sebe u pravom svjetlu i otkrila kakva je iza kamera i u svoja četiri zida.
Govorila je o svom životu, djetinjstvu, umjetnosti, ali i prašini koju je podigla svojim prošlogodišnjim sudjelovanjem na srpskom izboru za Pjesmu Eurovizije. Martina je odlučila staviti točku na špekulacije o njenom životu u Americi otkrivši kako je zaista izgledala njena točka u striptiz baru o kojoj se godinama govorilo.
'S 19 godina sam otišla u Ameriku da snimim svoj prvi album 'Sve moje boje'. Otišli smo u Philadelphiju i New York, ali sam ja malo produljila boravak. Taj striptiz klub je tipičan striptiz klub, ali u Americi nije sve tako tipično. Bilo je tu svega, grudnjaka i djevojaka, ali na prvom mjestu glazbenih točaka i pjevanja gdje sam ja bila nužna', pričala je Martina za Kurir i dodala:
'Da zauvijek stavimo točku na te priče, ja sam imala svoju točku, nisam se skidala. Pa stvarno, sa 78 kilograma kako točno da se 'naberem' na šipku? Dolazile su razne poznate ličnosti, kao kod nas kad bi dolazili tajkuni. To je bio underground klub gdje su dolazili bogati glumci, pjevači, gdje je bilo intimno i drugačije, tu su samo najbolji mogu ući. Bila sam cijepljena od srama i kucala sam od kluba do kluba ne bih li pitala gdje mogu pjevati. Takva sam i dan danas iako tako ne izgleda. Napravila sam zid koji je samo štit od svega što me može povrijediti. Ja plačem, stalno plačem. Ako se posvađam s prijateljicom, ako mi dijete plače, stalno. Ja sam objasnila plakanje... Jedina razlika između mene i drugih žena koje plaču je što moja suza padne na tipku klavira i nastane pjesma.'
Martina je otkrila i najdragocjenjeniju lekciju iz tog razdoblja života.
'Dobila sam epitet 'bjelkinja s crnačkim glasom'. Stalno su govorili 'ta mala', a ja sam samo htjela pjevati i da me svi čuju. Svjesna sam bila da imam nesvakidašnji talent, moj glas je moje najveće samopouzdanje. U tom klubu sam naučila biti socijalna s ljudima. Moja mama mi je govorila: 'Lijepa riječ i željezna vrata otvara'. Osmijeh je nešto na što ljudi teško ostanu imuni. Nekada i zaplačem pa mi kažu 'Oprosti'... Još tada sam se ogradila od mišljenja ljudi', rekla je Martina.
.png)
.png)
