U jeku najveće slave, pjevačica Vesna Zmijanac prolazila je kroz najteže trenutke u životu. U svojoj autobiografiji 'Kad zamirišu jorgovani' svojevremeno je opisala bol koju je doživjela zbog gubitka dva sina, oba puta u sedmom mjesecu trudnoće.
'Bilo mi je, naime, suđeno da u vrijeme moje najveće slave spoznam i najveće duhovne muke, da veliku radost zbog uspjeha potisnem isto tolikom (još i većom, zapravo!) žalošću, da kroz lako podnošljivu, malu i kratkotrajnu fizičku patnju tijela spoznam i onu ogromnu, jedva izdrživu i vječno prisutnu bol, bol koju gubitak djeteta ostavlja u roditelju', opisala je Vesna.
'Naše prvo dijete, sina, Vlada Jovanović i ja izgubili smo 1986. godine, kada sam bila u sedmom mjesecu trudnoće. Spontani pobačaj se dogodio u pauzi koncerta u Mladenovcu. I ne zamjerite mi što tu scenu (porođaja koji je iznenada i prijevremeno započeo i doslovno se događao u garderobi iza pozornice dvorane u Mladenovcu, a trajao je i tijekom puta do Beograda, pa i nekoliko minuta u bolnici) ne mogu opisati čak ni danas, kada je prilično vremena proteklo. Jer, to je jedna od onih boli koje još uvijek bole, praznina koja još uvijek zjapi istom tamom, i kad god se toga sjetim (a sjetim se vrlo često), uvijek mi se utroba zgrči, uvijek mi se zguti u grlu i uvijek sebe kaznim pitanjem (na koje još od onda slutim odgovor): 'Jesam li i koliko sam ja (načinom svog života, prije svega) kriva za to što se dogodilo?'
U prvih nekoliko tjedana nakon toga, dok je bol zbog gubitka bila još svježa, željela sam i ja nestati, da me nema. Krivila sam sebe, ne tražeći nijednu olakšavajuću okolnost, i pri tom sam samoj sebi smišljala takve patnje i muke kao kaznu, da sam, možda, u jednom trenutku i prešla onu granicu koja razdvaja svjesno sagledavanje činjenica od umišljenih, pomalo i bolesnih, u svakom slučaju pogrešnih (i grešnih!) zaključaka', prisjetila se pjevačica, koja je nakon tragičnog događaja smogla snage nastaviti dalje, ne sluteći da je ponovno čeka isti scenariji.
'No, život je tekao dalje. Posao je tražio svoje. Ponovno su zakazivana gostovanja otkazana zbog moje nesrećom prekinute trudnoće, a ja sam se svemu tome predala s još većim žarom, u još bržem (gotovo mučnom) tempu - želeći, valjda, bježanjem u rad, u naprezanja i umor, zaboraviti i tu neizlječivu ranu na duši (ona tjelesna, naravno, nije ni vrijedna spomena). Nisam ni slutila da me, na nesreću, isto to - i još teže i gore jer je ponovljeno i u vrlo kratkom vremenskom razmaku - čeka već nepunu godinu kasnije. Vladino i moje drugo nesuđeno dijete, također sin, i također u sedmom mjesecu trudnoće, izgubila sam pod približno istim okolnostima 1987. godine', napisala je Vesna.
'Pitala sam se i onda, i još uvijek se ponekad zapitam - čime sam zaslužila da mi se dogodi to što mi se dogodilo? Zbrajala sam (i još uvijek ih zbrajam) sve moje greške i grijehove, sva moja voljna i nevoljna nedjela, sve moje bjesove i posebno izražene mane, sve one ružne pomisli koje sam o nekome ili nečemu imala, sve ono ne baš pohvalno što sam i sebi i drugima učinila, sve ono lijepo i dobro što nisam ni sebi ni drugima učinila (a mogla sam ili sam morala), sve one trenutke u kojima sam nekoga (pa makar i nehotice) ovim ili onim, što sam rekla ili napravila, povrijedila - i tražila u svemu tome korijene i razloge takve i tolike kazne koja mi je dosuđena', iskrena je bila Zmijanac u svojoj autobiografiji.
Poslije velike tuge, za Vesnu je uslijedila najveća sreća - u listopadu 1989. godine na svijet je donijela kćer Nikoliju. Nasljednica je krenula stopama svoje majke, a podarila joj je i dvije predivne unuke, Reu i Hanu.