Goran Bare gostovao je na Top radiju gdje je voditeljici Barbari Kolar progovorio o nadolazećoj turneji, a iznio je i niz detalja iz svog privatnog života.
Ekscentričnog pjevača obožavatelji jedva čekaju, turneja se bliži. Prvi koncert zakazan je za mjesec dana u Karlovcu, 6. svibnja u Dvorani Mladost i to ga veseli.
'Svakako. Volim nastupati. Najljepši trenutak života mi je kad sam na bini, ne znam zašto... još od malih nogu. S 15 godina sam prvi put nastupao. To je bilo 80-te. Koliko je prošlo, ne znam.', rekla je legenda rock scene u Hrvatskoj.
Roker nije imun na svakodnevna događanja u svijetu i prati vijesti.
'Počeo sam pratiti vijesti, ali me to toliko baci u depresiju da sam prestao gledati dnevnike. Pitam ljude kako je u Ukrajini, kolika je inflacija..? Ne mogu to gledati, kada vidim te ljude koja je to hipokrizija, koji su to šarlatani. Mislim, ispričavam se, neću ovo raditi na koncertima da se zna. Na koncerte dolazim samo da zabavim ljude i da se ljudi dobro osjećaju', rekao je Bare i nastavio: 'Ovo što vam pričam moja su razmišljanja.'
U slobodno vrijeme glazbenik odmara.
'Uglavnom sam puno putovao i puno toga vidio i puno, kako se kaže, istrošio..tako da sam sad većinom u krevetu. Kad mi nešto padne na pamet zapišem', rekao je roker.
Bare smatra da plaća cijenu svoje iskrenosti:
'Ali ja drugačije ne mogu. Kad sam odlučio baviti se ovim poslom, to je bilo davno, 70-ih godina. Imao sam 10, 12 godina i odlučio sam se baviti time i to je bilo jedino što mi je objašnjavalo život. Vidio sam kako moji roditelji žive, kako ljudi oko mene žive, da svi žive jako teško. Rekao sam - zar je ovo život? Nema šanse da kopam tunele. Svaka čast ljudima koji kopaju tunele, ali ako sam već došao na ovaj svijet bez da me itko išta pitao - onda ću po svom.'
Goran ima popriličnu vojsku obožavatelja.
'Nekad je to bilo u puno manjem obimu, međutim, poslije 'Teških boja' to je postalo baš divljački – jednom me jedna žena uhvatila na pumpi, 60 godina, starija od mene. Uopće me nije gledala, samo je vikala - evo ga. Mislim, kao da ima zeca, a ne Gorana Bare. Evo ga, dođi, dođi, imam ga! Imam ga, ajde da se slikamo. Rekao sam joj – gospođo, možete li pustiti moju ruku da ja idem lagano? Gospođa je bila tako bezobrazna da sam morao reći – 'ajde baba pusti me! Meni je žao, nekad se tako mora. Odrastao sam na ulici kao dijete, ali život me naučio da pustim ljudima do neke mjere, a kad pređu neki limit onda nema više ili me puste ili...', iskren je bio Bare.
Bare je nekoliko puta rekao da će možda napisati i autobiografiju. Kako danas stoji po toj temi, rekao je:
'Ne znam, živim takvim životom da ne znam hoću li doživjeti sutra ili preksutra. Ako bude zdravlja i veselja, napisat ću je. Nazvat ću je 'Goran Bare'.'