Andrea Rakočević pjeva od četvrte godine i prvi uspjeh ostvarila je kao devetogodišnja djevojčica osvojivši treće mjesto u 'Turbo Limač Showu’. Od tada je prošlo 30 godina, a sada je objavila dugoočekivani album 'Planet majmuna', koji je najavila istoimenim singlom. Posljednjih godina surađuje s Walterom Neugebauerom i njegovim Cadillac bandom s kojim je 12. ožujka 2026. nastupila i na koncertu legendarnog Chrisa Normana u zagrebačkoj Areni.
Sve o koncertu, suradnji s pokojnim Arsenom i Matijom Dedićem, ali i o putovanjima te bolesti s kojom se suočavala u djetinjstvu - ispričala nam je ekskluzivno Andrea nakon nastupa u Areni Zagreb.
Nedavno ste nastupili u zagrebačkoj Areni na koncertu Chrisa Normana s Walterom Neugebauerom i Cadillac bendom. Kako je bilo?
Bilo je odlično, a publika vrhunska. Ovim nastupom službeno je započela suradnja s Walterom i Cadillac bendom. A Chris? Iako je zvijezda, jednostavan je i nasmijan, ali prije nastupa želio je biti sam kako bi se pripremio.
Nastupali ste u 'Turbo Limač Showu' i osvojili treće mjesto. Kakva sjećanja vas vežu za taj period?
To je bio Turbo Limač Show uživo u karaoke verziji. Pjevali smo na Trgu bana Josipa Jelačića, a ne u studiju. Bilo je 3000 ljudi, a izvela sam hit 'Tek je 12 sati' i osvojila treće mjesto. Lijepo iskustvo.
Objavili ste prvi album 'Planet majmuna' s istoimenim singlom. Je li naziv albuma opisuje realan svijet ili?
Tekst pjesme opisuje produhovljenu i neshvatljivu osobu u današnjem svijetu. Prepoznala sam se u njoj jer sam u mladosti često bila neshvaćena. Pjesmu je napisala draga poznanica Marija, a uglazbio ju je Walter.
U djetinjstvu su vam dijagnosticirali Aspergerov sindrom I ADHD. Je li bilo teško suočiti se s time da vas drugačije gledaju?
Kada sam bila mlađa, nekima sam sigurno bila 'čudna', ali s godinama sam to prerasla. Nije mi više bitno što svijet misli, već s kakvim sam ljudima okružena. Znam što sam sve u životu postigla i na to sam ponosna, a sada samo želim raditi na glazbenoj karijeri.
Napisali ste zbirku pjesama o izlječenju od ADHD-a. Kako ste se izliječili?
Mislim da ADHD nije bolest, već stanje. Često kažem kako mi je priroda pomogla više od lijekova jer koliko vjerujem u znanost, toliko i u alternativnu medicinu. U liječenju mi je pomogla aromaterapija, kojom se bavi prijateljica moje mame i Gestalt psihoterapija. Vjerujem i kako hrana ima utjecaj na poremećaje u ponašanju. Na nekim deklaracijama slatkiša piše kako njihova konzumacija pojačava te poremećaje. Srećom, otkrila sam što mi smeta i uspjela sam to sve bez lijekova. Zbirku pjesama 'Ne tako običan život' napisala sam kako bih zatvorila to poglavlje u životu i ispričala svoju priču jer kad si mlad teško se nositi s nerazumijevanjem okoline. Nadam se da sam nekome u tome pomogla.
Vaš talent prepoznao je Đorđe Novković. Kakav je bio kada nije bio pred kamerama?
Upoznala sam i njegovu suprugu Ozanu. Divni ljudi. Đorđe je bio zafrkant i uvijek je djelovao opušteno, a Ozana je prava dama. Oboma im se svidio moj glas pa mi je Đorđe dao pjesmu od Pro Arte 'Tike tike Tačke' s kojom sam nastupala na Splitskom festivalu. Za moj album smo baš tu pjesmu napravili u novom funky jazz aranžmanu s ekipom iz Novog Sada.
Koja vam je poveznica s Arsenom i Matijom Dedićem?
Arsena i Gabi je poznavala moja baka pa sam ih tako jednom upoznala na Kvatriću. Kako sam tada trebala nešto napraviti za fakultet, baka ih je pitala može li mi Matija dati klavirske instrukcije. Sjećam se kako mi je Matija strpljivo objašnjavao. Bio je iznimno talentiran glazbenik i sretna sam što sam imala priliku nešto naučiti. Kasnije je svirao na mojoj pjesmi 'Lažne pobjede'.
Živjeli ste u Americi nekoliko mjeseci. Što ste radili tamo?
U Ameriku ne bih otišla da nije bilo moje majke, koja mi je darovala to putovanje. Ondje sam učila engleski jezik na sveučilištu Kaplan. New York je, kako mnogi kažu, predivan i zaista je 'grad s dušom'. Naime, bila sam neko vrijeme i u Los Angelesu. Kalifornija me nije oduševila jer su ljudi hladni i nepristupačni. Ono što sam gledala na televiziji, nije imalo veze s realnošću.
Obožavate planinariti, a bojite se visine. Kako ste se suočili sa strahom?
Penjanje mi je ispušni ventil za prebroditi strah. Članica sam klubova 'Željezničar', 'Vučje Bratstvo' i 'Velebit', a uz pomoć trenera Franje Kmeta I Tatjane Zajec došla sam i u visokogorsku sekciju Inplaninec. U tom klubu su i osobe s invaliditetom, kojima pomažu asistenti. Do sada sam se popela u podnožje Mont Blanca, na Monterosi, Triglav, a trekking sam odradila na Himalaji. Nedavno sam na listu dodala I ledenjak visok 4900 metara. Svaki uspon prošao je bez problema jer ako se baviš penjanjem, onda moraš znati da je najbitnija priprema.
Puno ste putovali, koje je bilo najluđe putovanje?
Toskana me oduševila. Kako nisam htjela ići s agencijom jer nisu obilazili gejzire i Terme di Saturnija, nagovorila sam na putovanje prijatelja taksistu i nekoliko prijateljica s kojima sam ljeti radila na benzinskoj. Tri dana smo spavali u šatorima i s taksijem smo za samo 1000 eura obišli cijelu Toskanu.
Želite odletjeti u svemir. Štedite li za taj pothvat?
To me je uvijek privlačilo pa sam želju djelomično ispunila. Pomogao mi je kolega s padobranstva jer me uputio na jednu agenciju, koja ima mlažnjak Cessna Citation XX, a on poput Concordea doseže visinu od 15.000 metara. Sa mnom su u njemu bile moja instruktorica Lela Kaplowitz s kćeri Lucijom. Bilo je fantastično letjeti 'iznad vremena'. Gore je nebo tamnije i vidi se blagi obzor. Nakon ove avanture možda odustanem od leta u svemir, a prva prepreka je 100.000 dolara koliko košta let. Ipak, treba vjerovati u najluđe snove i ne gubiti nadu.