Suzana Mančić, pjevačica i voditeljica, od malih nogu je pokazivala zanimanje za glazbu, no voditeljska karijera je prevagnula i uzlaznom putanjom krenula kada je počela voditi kultnu emisiju 'Loto'. Zbog toga je i danas mnogi zovu 'Loto djevojka'.
Ovaj angažman joj je donio slavu, ali i veliki broj udvarača jer su je smatrali jednom od najfatalnijih djevojaka na javnoj sceni.
Osim bogate karijere, javnost je oduvijek zanimao i njen privatni život, koji je nerijetko punio medijske stupce. Iako je imala bezbroj udvarača, njeno je srce najprije osvojio Nebojša Kunić, koji je u to vrijeme bio bubnjar grupe Sedmorica mladih. Vjenčali su se 1989. godine. Njemu je to bio treći brak, a njoj prvi. U braku su dobili dvije kćeri - Teodoru i Nataliju. Živjeli su na Cipru, nakon čega su se preselili u Rusiju.
Njihov brak nije potrajao, a Suzana se kasnije udala za grčkog biznismena Simeona Ocomokosa. Njihov brak i dalje traje, iako žive u dvije različite države - ona u Srbiji, a on u Grčkoj. Ipak, redovito se posjećuju.
Suzana je uvijek otvoreno govorila o svom životu, a jednom prilikom je otkrila da je prije rođenja kćeri vodila mučnu borbu za potomstvo. Naime, tri puta je izgubila bebe i sva tri puta su, kako su joj liječnici rekli, u pitanju bili sinovi.
'Ja sam jaka žena i sve što mi se događalo prihvaćala sam kao nužnost. Uporno sam išla prema svom cilju da jednoga dana dobijem dijete, a to se nije dogodilo sve do trenutka kada sam shvatila da se moram smiriti, napraviti raspored u životu, odgoditi sve obaveze i leći u krevet kako bih 'čuvala' trudnoću. To je za mene bilo nešto nepojmljivo, da ja, koja sam oduvijek bila zdrava mlada žena, bez ikakvih tegoba, izgubim bebu prvi, pa drugi, a onda i treći put', ispričala je svojedobno Suzana.
Izabrala imena za sinove
O ovome je Suzana pisala i u svojoj knjizi.
'Iako su mi liječnici svaki put rekli da sam nosila dječaka, ne mogu sto posto vjerovati u to da su sve bili sinovi, jer je u našoj tradiciji da želimo rađati mušku djecu. Mislim da vas možda takvim odgovorom žele stimulirati da nastavite s pokušajima. Ali ja sam željela imati sina Aleksandra, po mom ocu, i sina Stojana. Uvijek sam voljela ta stara, arhaična imena. Nisam poznavala nijednog Stojana, ali sam svaki dan išla u školu ulicom Stojana Novakovića i nekako mi je to ime uvijek zvučalo čvrsto, stameno. Na prvom ultrazvuku s Teodorom, bila sam uvjerena da ponovno nosim dječaka. Kada mi je liječnik priopćio da je djevojčica, rekla sam da je to nemoguće i zaplakala kao posljednja seljanka. Ali tolika moja želja za muškim djetetom nastala je iz vrlo sebičnog razloga. Ja sam jedinica i u životu sam morala biti i muškarac i žena i sama se izboriti protiv svih zabrana, roditeljskih, školskih, društvenih... Morala sam sama osigurati i zaštitu i opravdanje, sve ono što sam idealizirala da bih bila u ulozi starijeg brata kojeg nikada nisam imala. Željela sam da ga moja kći ima', napisala je.
Suzana je opisala i s kakvom se boli suočavala.
'Prvu bebu izgubila sam odmah na početku, u trećem mjesecu trudnoće. Tada se ispostavilo da imam takozvanu dvorogu maternicu, kao mnoge žene, koja je preduvjet za probleme i prekid trudnoće. Kada sam zatrudnjela drugi put, u drugom mjesecu doživjela sam komplikacije i doktor je izvršio kiretažu, poslije čega sam dobila jake lijekove. Oporavila sam se i ubrzo sa Biljanom Jeftić i Aleksandrom Ilićem otišla na glazbeni festival u Južnoafričku Republiku. Treće večeri boravka u Johannesburgu probudila sam se u lokvi krvi. Taj strah i tu bespomoćnost ne mogu opisati. Uhvatila me je panika hoću li umrijeti, pitala sam se što da radim, nisam znala tko je u kojoj sobi u hotelu u kojem su radili Filipinci, čiji je engleski bio izuzetno loš. To je bila agonija. Međutim, u svoj toj nesreći imala sam i sreće, jer mi se prethodnog dana javila mamina prijateljica koja je s mužem živjela u tom gradu. Oni su me odveli u jevrejsku ginekološku kliniku, gdje mi je doktor napravio ultrazvuk i pitao me jesu li mi prekinuli trudnoću. Rekla sam da jesu, a on me je pitao gdje sam to napravila. Rekla sam: 'U Europi', na što me je ponovno pitao: 'Ali gdje?'. Odgovorila sam: 'U bolnici'. Tada je okrenuo ekran prema meni i pokazao plod. Odskočila sam od stola, suze su mi išle i od straha i od sreće, a najviše od nevjerice zbog svega što je prethodilo. Shvatila sam da sam imala blizanačku trudnoću i da je drugi plod preživio kiretažu. Nažalost, dijete sam izgubila u četvrtom mjesecu u Beogradu, u strašnim bolovima i mukama. Fizički mi je to bilo najbolnije iskustvo u životu. Taj put od kuće na Bežanijskoj kosi do Gradske bolnice na Zvezdari trajao je dulje nego ijedan. Mislila sam da ću umrijeti. Posljednju bebu izgubila sam u šestom mjesecu trudnoće. Tada sam se zapravo i porodila, mada mi je liječnica odmah poslije porođaja rekla: 'Nemojte se nadati'. Dijete nije preživjelo, nije imalo dovoljno razvijena pluća. Najstrašnije je bilo kada su mi donijeli da potpišem smrtni list. To je bilo surovo', ispričala je voditeljica.
'To je bio istinski hod po mukama. Ali činjenica je da je žena satkana da bude jaka, da rađa i da gubi. Ja sam u sebi izgradila takvu filozofiju i vodila sam se njome', zaključila je.