SILOVALI SU JE I PROZVALI IZDAJICOM: Teška životna priča Mire Furlan rasplakat će svakoga, a njezin sin je isti ona

Životna priča glumice Mire Furlan bila je itekako tragična.

Profimedia

Glumica Mira Furlan preminula je u Los Angelesu 20. siječnja 2021. godine od posljedica zaraze virusa Zapadnog Nila. Bila je žena prekrasne kose, sanjivih očiju, zaraznog dječjeg smijeha i čvrstog stava, odigrala je više od 50 filmskih i televizijskih uloga.

Otkad je Mira Furlan stupila na pozornicu, bila je na glasu kao jedna od najboljih i najzaposlenijih glumica Hrvatske i Jugoslavije, ali s ratnim događanjima došle su prijetnje i neizdrživ pritisak zbog kojih je sa suprugom preselila u Sjedinjene Američke Države.

Obećana zemlja i 'izdajništvo'

U 'obećanoj zemlji' počela je od nule te svojim trudom, talentom i karizmom stvorila uspješnu svjetsku karijeru koja je prerano prekinuta početkom godine, 20. siječnja kada je objavljena tužna vijest da je preminula u Los Angelesu. Zaraženi komarac prenio joj je bolest Zapadnog Nila s kojom se mjesecima borila, a nakon što je bitku izgubila, njezini brojni prijatelji, kolege i obožavatelji morali su se oprostiti od nje.

Godine 1986. upoznala je ljubav svog života - redatelja Gorana Gajića. Zagrepčanin je režiju diplomirao na Akademiji u Beogradu gdje je sve više radio te je zaljubljen par živio na relaciji Zagreb – Beograd, zbog čega su devedesetih doživjeli brojne neugodnosti.

Profimedia 

S ratom je sve glasnija bila hajka na Miru te je i u javnosti i medijima prozvana izdajicom jer je u jesen 1991. godine odlučila na BITEF-u, međunarodnom kazališnom festivalu u Beogradu, izvesti predstavu 'L'Illusion Comique'.

Dobivala je prijetnje smrću, dobila je otkaz u HNK, a Zagreb joj je oduzeo stan u kojem je odrasla i koji je naslijedila od bake -godinama je trajao sudski proces i stan joj je naposljetku vraćen. U studenome 1991. godine sa suprugom je odlučila bolji život potražiti u SAD-u, a prije toga je tjednik Danas objavio njezino oproštajno pismo u kojem je među ostalim napisala:

'Preslušavajući svoju telefonsku sekretaricu, slušajući neshvatljiv broj neopisivo odvratnih poruka svojih sugrađana, čeznula sam za samo jednom jedinom porukom nekog prijatelja. Ili čak neprijatelja. Običnog znanca. Kolege. Ali takve poruke nije bilo. Ni jednog jedinog poznatog glasa, ni jednog jedinog prijatelja – čovjek se pita da li je to moguće. Pa ipak, hvala im.

I onim plemenitim rodoljubima koji mi ljubazno obećavaju 'masakr na srpski način' i onim kolegama, prijateljima i znancima koji mi svojom šutnjom daju do znanja da na njih više ne računam.

Profimedia 

Hvala i svim mojim kolegama u kazalištu s kojima sam igrala Držića, Molièrea, Turgenjeva i Shawa, hvala im na njihovoj šutnji, hvala im na tome što nisu pokušali barem razumjeti, ako ne pravdati, moje pismo povodom igranja predstave na BITEF-u, pismo u kojem sam pokušala objasniti da je igranje predstave u ovom času za mene obrana naše zajedničke profesije koja ne smije i ne može sebe staviti u službu nijedne političke ili nacionalne ideje, koja se ne može i ne smije sputavati političkim ili nacionalnim okvirima, jer se to naprosto protivi njenoj prirodi, koja mora, i u najgorim trenucima uspostavljati mostove i veze, kojoj je strana svaka nacionalna međa, koja je, u samoj svojoj biti, profesija koja ne pozna i ne priznaje granice.

Ja u svakom slučaju mislim, znam i osjećam da je moja dužnost, dužnost naše profesije da gradi mostove. Da ne odustaje od suradnje i zajedništva. Ali ne nacionalnog. Profesionalnog. Ljudskog. I onda kad je najužasnije, kao što je to sada, trebalo bi inzistirati, do zadnjeg daha, na uspostavljanju i održavanju veza između ljudi. To je ulog za budućnost.'

Profimedia 

Nakon 11 godina hrvatska publika ponovno ju je gledala na kazališnim daskama zahvaljujući Teatru Ulysses gdje su je od njegova osnutka zvali kolega i prijatelj, glumac Rade Šerbedžija te redateljica Lenka Udovički, a njezina 'Medeja' pobrala je samo pozitivne kritike.

Sin je mamina preslika

Sa suprugom ima sina jedinca - Marka Lava. O njemu ne znamo mnogo jer živi u Los Angelesu i jer su mu roditelji činili sve da ga zaštite od medija i javnosti. On se također ne voli javno eksponirati. U Los Angelesu je diplomirao na Los Angeles Center For Enriched Studies. Studirao je kako bi se mogao baviti profesijom budućnosti. On je web developer i strastveni gamer.

Facebook 

Inače, kuća koju su Mira i Goran kupili 1996. nalazi se u naselju Canyon Lake Drive, najboljem mjestu za snimanje onih famoznih montažnih slova 'Hollywood'. Na drugom kraju je kalifornijska pustinja.

'Trčim na ulicu pokušavajući prekriti svoje golo, mokro tijelo malim ručnikom'

Prije smrti Mira je u svojoj biografiji otkrila da je bila silovana. U knjizi je otkrila i da je više puta bila izložena pokušajima silovanja, ali i da ju jedan muškarac i uspio silovati. U knjizi nije otkrila identitet svog napadača, no otkrila je da se radi o ‘vrlo poznatoj javnoj ličnosti iz drugog grada’, te da se napad dogodio u Zagrebu. Dijelovi knjige u kojima piše o susretima s napadačima objavljeni su na stranici javniservis.net.

'Jedne zimske noći tuširam se u Citeovoj zajedničkoj kupaonici. Puštam da voda pada po meni nakon cijelog dana hodanja po ulicama i kontempliranja o mojem samotnom, životu bez luke. Oči su mi zatvorene. Uživam u toploj vodi na koži.

Iznenada me netko hvata za ramena. Otvaram oči, do mene u tušu je veliki, goli muškarac. Vrištim i guram ga van. Pokušava me savladati, ali moji ga krici otjeraju i on me pušta. Bježim iz tuša. Trčim na ulicu pokušavajući prekriti svoje golo, mokro tijelo malim ručnikom koji sam uspela u zadnji čas zgrabiti u tušu. Čujem kako muškarac viče za mnom: 'Tu es une raciste!' – rečenicu identičnu onoj koju je neki crnac vikao za mnom u Amiensu, na jednom od mojih solo putovanja po Europi. Također, kao i prije, imam jak poriv da potrčim za čovjekom, zaustavim ga i objasnim mu da moj bijeg nije rezultat mog rasizma, nego nedostatka interesa za jebanje s posve nepoznatim tipom pod tušem u zajedničkoj kupaonici univerzitetskog doma.

Profimedia 

Prilično zanimljivo, ali ovaj incident nije me posebno povrijedio, skršio ili ponizio. Umjesto toga smatrala sam ga još jednom avanturom, još jednom opasnom situacijom koju sam vrlo spretno uspjela izbjeći.

Već sam se susrela s (mogućim) seksualnim nasiljem i prije. Kad sam imala šesnaest, hodala sam niz jednu zagrebačku ulicu usred dana. Dvije velike ruke iznenada su provirile kroz vrata, zgrabile me sa zaprepašćujućom snagom na koju nikad ranije nisam naišla te me povukle u mračnu zgradu. Nevidljiva osoba čvrsto me je držala u mračnom prolazu. Dva tipa razgovarala su o tome što će napraviti sljedeće, spominjući prazan stan na katu. Snaga stiska bila je za mene potpuno novo iskustvo. Jasno sam shvaćala da bijeg nije moguć. Tada sam se isključila i izdigla se iznad scene, promatrajući je ravnodušno. Tipovi su postajali nervozni. Nisu mogli shvatiti zašto se ne borim i ne vrištim. 'Pogledaj je', rekao je jedan. 'Čudna je.' 'Previše je čudna', rekao je drugi. 'Pustimo je uopće nije zabavna'. I tako su me oslobodili.

...

Iznenada sam završila sama s čovjekom kojeg sam jedva poznavala, čovjekom iz drugoga grada, vrlo poznatom javnom ličnošću. Gdje su svi ostali? Kamo su nestali? Zgrabio me je snagom koja je bila zastrašujuća. Pričepio me je koljenom dok mi je obje ruke držao nad glavom. Osjećala sam se potpuno bespomoćno. Rukom mi je pokrio usta da ne vrištim. Snošaj je bio gotov za nekoliko sekundi.

Možda je upravo njegova brzina bila to što me spasilo od prestravljenosti zbog napada. Moj um nije to mogao slijediti. Sve je bilo gotovo prije nego što sam uopće mogla shvatiti što se desilo. Bila sam zapanjena i bez teksta. On je nestao sljedeće sekunde. Ja sam pak trčala zagrebačkim ulicama cijelim putem do kuće, više šokirana drskošću nego duboko pogođena nasiljem. Na čas sam pomislila otići na policiju, ali sam odlučila da neću. Znala sam da bi policajci jedan drugom značajno namigivali misleći: 'Drolja. Dobila je što je zaslužila.'