Nakon čak 15 godina, jedan od najvoljenijih pjevača s ovih prostora, Miroslav Ilić, ponovno će stati pred zagrebačku publiku i to u velikom stilu – koncertom u Areni Zagreb 18. listopada. U ekskluzivnom intervjuu za Scenu otkriva kako se priprema za taj poseban nastup, što mu Zagreb znači, tko bi mu se mogao pridružiti na pozornici i zašto još uvijek ne želi da se o njegovom životu snimi biografski film. Bez filtera govori i o dugovječnom braku sa suprugom Gordanom, prijateljstvu s Mišom Kovačem i svojoj glazbenoj filozofiji zbog koje ga publika voli već desetljećima.
Uskoro vas očekuje veliki koncert u Areni Zagreb, prvi nakon 15 godina pauze. Kako se osjećate pred ovakav povratak?
Osjećam se uzbuđeno, ali to ne doživljavam kao povratak jer sam cijelo vrijeme bio prisutan na hrvatskom tržištu, iako dugo nisam nastupao u zagrebačkoj Areni. Inače, ja sam bio prvi folk pjevač koji je ondje održao koncert prije 15 godina, pa sam sada uzbuđen jer je to ipak nova prilika, drukčiji prostor, drukčiji zahtjevi, veliki orkestar, gosti... Moraš obratiti pažnju na svaki detalj kako bi to bila uspješna večer. Hype produkcija i ja ćemo se potruditi da to doista bude večer za pamćenje. Moje je da budem dobro raspoložen, zdrav i da mi glas bude u redu.
Priča se da će biti i gostiju iznenađenja. Možete li nam otkriti neka poznata imena koja će vam se pridružiti na pozornici ili barem nagovijestiti?
Zahvaljujući Saši Mirkoviću, posljednjih godina razvio sam suradnju s mlađim kolegama Mirom Škorić i Acom Lukasom. Ako mene pitate, oni će mi biti gosti. To je jedan simpatičan krug suradnika, a iz toga je proizašao i duet 'Igraj, igraj sve do zore'. Acu poznajem još dok nije bio velika zvijezda, kad je svirao po beogradskim klubovima 80-ih. Miru poznajem još od vremena kad je dolazila po pjesme u Beograd.
Jeste li razvili neku svoju malu rutinu ili tradiciju kad ste u Zagrebu? Postoji li neko mjesto gdje volite otići, možda restoran, kafić ili šetnja gradom?
Za Zagreb me vežu lijepe uspomene koje traju više od 50 godina, i nikada neću nikome dopustiti da mi to oduzme. Svaki dolazak u Zagreb za mene je radost. Naravno da imam omiljena mjesta. Volim restoran na Okrugljaku. Uvijek prošetam. Ima i jedan restoran koji drže moji prijatelji i tamo uvijek svratim. Rado odem i u restoran koji drži Zvone Boban, bivši nogometaš. Zagreb poznajem gotovo jednako dobro kao Beograd.
Jedan ste od prvih izvođača iz Srbije koji je nakon nesretnih događanja na ovim prostorima nastupao u Hrvatskoj. Koliko vam je to emotivno značilo 2000. godine i postoji li posebna povezanost s hrvatskom publikom?
Nisam jedan od prvih, bio sam prvi. Od osamdesetih do 2000. godine, hrvatska publika bila je vrlo probirljiva kad je riječ o folku. Sretan sam što sam bio jedan od onih koje su voljeli. Danas je situacija drukčija, mnogi se nazivaju folkerima, a to zapravo nisu... ali ponosan sam što sam među onima koje je hrvatska publika tada iskreno poštovala i dolazila na moje nastupe.
Svojedobno ste otkrili kako ste pred taj koncert prvo kontaktirali kolegu Mišu Kovača. Što vam je rekao?
Nazvao sam Mišu jer sam imao njegov broj pri ruci. Inače imam puno prijatelja i poznanika iz tog vremena. Novi fosili su mi bili sjajni prijatelji još dok je pjevala pokojna Đurđica Barlović, zatim Rajko Dujmić, pa Magazin i Tonči Huljić. Kad se pojavila pop pjesma 'Ti si žena mog života', Tonči ju je napisao za mene 1986. za Splitski festival. Pjesma je prošla na natječaju, a on me želio predložiti kao izvođača. Vidjeli smo se povodom toga, ali sam na kraju odustao jer sam tada smatrao da se pop i folk izvođači ne trebaju miješati.
Kako je započelo vaše prijateljstvo s Mišom? Jeste li još uvijek u kontaktu? Hoćete li ga pozvati na koncert?
Nismo se čuli dugo, ali uvijek se raspitujem za njega preko zajedničkih kolega. Najčešće se viđam sa Zlatkom Pejakovićem. Prijateljstvo s Mišom počelo je na zajedničkim turnejama po Švicarskoj i Njemačkoj. Sjećam se kad je izašao novi džip Pajero, Mišo je bio opsjednut da ga kupi, i uspio je. Imao je stan u Starom Gradu i znao sam kod njega navratiti. Što se tiče poziva na koncert, iskreno, nemam običaj nikoga osobno pozivati, bilo u Beogradu ili Zagrebu. Ako netko želi doći, može mi se javiti i imat će poseban tretman. Volio bih da Mišo dođe, kao i svi ostali koji mogu.
Postoji li netko s kim biste voljeli snimiti duet, a još se nije dogodilo? Možda netko s hrvatske glazbene scene?
Nisam imao ponude, ali već dugo govorim da bih volio duet s Jelenom Tomašević, ali to se izjalovilo. O kolegama s hrvatske scene nisam razmišljao u tom kontekstu.
Vaša supruga Gordana godinama je uz vas, ali rijetko se pojavljuje u medijima. Je li to njezina odluka ili zajednička?
Isključivo njezina. Uvijek je u prvom redu na mojim koncertima, jer je moja najveća podrška. Nekada je išla i na razne događaje, ali u posljednje vrijeme sve joj se manje da.
U braku ste već desetljećima. Postoji li neka tajna vašeg dugotrajnog odnosa ili jednostavno – prava žena u pravo vrijeme?
Kompromis i razumijevanje. Gordana i ja smo prije tri godine proslavili zlatni pir – 50 godina braka.
Kako ste kroz godine balansirali između intenzivne glazbene karijere i privatnog života? Jeste li nekada poželjeli reći ‘dosta’ i povući se?
To je najveći problem. Ako imaš pravu okolinu koja razumije sve što posao nosi, onda to traje. Ljudi me posljednjih godina često pitaju: 'Dokle ćeš, Miroslave?' Ne treba mi nitko to reći. To će mi moje oči same reći. Dok god vidim da publika želi dijeliti emocije uz moje pjesme, ja ću pjevati. Kad vidim da se to prorijedilo, znat ću da je vrijeme da se povučem. Bez zavisti, bez drame. Spreman sam na to već dugo.
Publika vas voli, ali vas prati i aura tajanstvenosti. Jeste li svjesno gradili imidž ‘romantičnog gospodina sa sela’ ili vas jednostavno nikad nisu zanimali estradni skandali?
Nikada se nisam ponašao 'namješteno'. To što vidite, to sam ja. Ako se nekome sviđam, odlično, ako ne – opet dobro. Davno sam naučio da samo magarac može vjerovati da ga svi vole.
Jednom ste rekli kako ne želite da se o vašem životu snimi biografski film. Jeste li promijenili mišljenje?
Još uvijek nisam promijenio mišljenje, ali to ne znači da se netko s nekakvim argumentima neće naći da me uvjeri u to. U ovom trenutku nisam za, na čekanje sam stavio i knjigu i film.
Za kraj, koja vas pjesma, iz vašeg bogatog opusa, najbolje opisuje?
Nijedna moja pjesma nije autobiografska, niti sam ijednu pjesmu posvetio nekome ili imao potrebu nekome nešto poručiti kroz stihove. Cijeli život sam jednostavno reagirao na ponudu. Ako čujem pjesmu koja mi se nudi i osjetim da me na neki način dira, odmah je prihvatim. Bilo je mnogo pjesama koje su mi ponuđene, a koje sam odbio, iako sam znao da će sigurno postati hitovi. Iz jednostavnog razloga. Iako sam znao da će biti hitovi, nisu me dotaknule, pa sam smatrao da trebaju pronaći nekog drugog. I nije mi zbog toga žao. Odbio sam četiri ili pet pjesama koje su kasnije postale veliki hitovi u izvedbi drugih pjevača. Nisam to žalio. Jedino što želim je da kad stanem pred publiku, oni mi vjeruju, a to znači da je pjesma dotaknula mene i da im tu emociju mogu prenijeti iskreno.