Postoje glazbeni umjetnici koji nisu samo izvođači, nego pripovjedači života. Željko Samardžić jedan je od njih. Njegov glas, topao i prepoznatljiv, već desetljećima donosi priče o ljubavi, čežnji, prolaznosti i ljepoti trenutka. Nakon mnogo održanih koncerata i pjesama koje su postale evergreeni regionalne scene, 69-godišnji Željko dokaz je da prava emocija ne poznaje ni vrijeme ni granice.
Rođen je u Mostaru, sazrijevao je u raznim gradovima bivše Jugoslavije, a njegova životna priča isprepletena je selidbama, izazovima i uspjesima. U njegovu bogatom glazbenom iskustvu i hitovima publika će moći uživati 14. ožujka na koncertu u Areni Zagreb, najvećoj dvorani u Hrvatskoj. U razgovoru nam je otkrio tajnu svog odnosa sa Zagrebom, kao i što mu je poručio legendarni Arsen Dedić. Govorio je i o boli zbog gubitka sina te sreći nakon rođenja unuke Lenke.
Bliži se vaš veliki koncert u Areni Zagreb. Osjećate li tremu prije izlaska na pozornicu i nakon dugog niza godina na sceni?
Arena u Zagrebu za mene je prestižan i jedan od najvažnijih koncertnih prostora, moja Olympia ili Carnegie Hall. Uvijek imam tremu pred zagrebačkom publikom koja zna što traži i očekuje. Standardi su visoko postavljeni i nadam se da ću uspjeti odgovoriti na sva očekivanja.
Od Zagreba vam, priznali ste prije, zaigra srce. Što vam je posebno u tom gradu?
Gradovi nisu samo zgrade, ulice, trgovi. Oni su i mjesta koja vas vežu uz drage ljude, prijatelje, doživljaje i uspomene. Postoje mjesta na mapi i postoje mjesta u srcu, a Zagreb je odavno zauzeo ovo drugo. Neki od mojih susreta sa Zagrebom datiraju još iz vremena Univerzijade, kada sam kao relativno neafirmirani pjevač zabavljao Zagrepčane i njihove goste. Posljednjih desetljeća družili smo se bezbroj puta i sve su to sjećanja na ljubav. Vrijednost trenutka razumijemo tek kada postane sjećanje na čiji spomen srce zna zaigrati.
Da se vratite na početak karijere, biste li mogli vjerovati da ćete i u 70. godini neumorno nastupati i rasprodavati dvorane diljem regije?
Ma kakvi! Nikad sebe nisam doživljavao ozbiljno i tih nekoliko stvari koje znam raditi ponekad shvaćam zdravo za gotovo. A onda se dogode večeri kao što je bila prošla zagrebačka Arena koje me podsjete da ovo što radim vrijedi mnogo više. Nisam u zabludi da glazba može promijeniti svijet, ali barem u mom slučaju može okupiti ljude koji isto osjećaju i stvoriti magične trenutke. Moji su koncerti ljubavne adrese zahvaljujući toj djeci koja već generacijama voli i sluša moje pjesme. Kada kažem ljubav, ne mislim na jednosmjernu podvalu. Zahvaljujući ljubavi kojom me publika dočekuju i ispraća svih ovih godina, i dalje se bavim pjevanjem. Usprkos tomu što mi 70. godina kuca na vrata, ne namjeravam se predati i 'okačiti mikrofon o klin'.
Kako se pripremate za ovako velike koncerte, imate li neke posebne rituale prije izlaska na scenu?
Pokušavam smisliti i reći nešto zanimljivo kada iziđem na scenu, zahvaliti ljudima što su došli i što vole moje pjesme, ali obično sve to pojede početna trema.
Velike uspjehe u karijeri počeli ste doživljavati na pragu četrdesetih. Jeste li ikada pomislili da nećete uspjeti ili je popularnost došla potpuno neplanirano?
Bile su to teške godine za mene i moju obitelj, kao i za mnoge ljude na ovim prostorima. Pokušavali smo pobjeći što dalje od rata i nesreće. Australija mi se tada činila dovoljno daleko, ali stjecajem okolnosti dogodila se pjesma 'Sipajte mi još jedan viski'. Sjedokosom 40-godišnjaku nasmiješila se karijera i moji snovi počeli su se ostvarivati. Nikada, pa ni u najtežim danima, nisam vidio svrhu u životu bez snova. Ne morate pratiti baš svaki, ali sastavite popis prioriteta. I pođite, makar se izgubili.
Tko vam je tada od kolega s estrade među prvima pružio podršku?
Ne baš puno njih, ali to ne zamjeram. U tim godinama karijere češće završavaju nego što počinju. No važno je da su me podržali neki dobri ljudi, moji prijatelji, a među njima sam najviše zahvalan Mariju Subanu, velikom čovjeku i gospodinu koji, nažalost, nije više s nama.
Prije nego što ste postali regionalna zvijezda, živjeli ste u mnogim mjestima bivše države zbog očeva posla, a on je bio oficir JNA. Je li vam kao djetetu teško padala česta promjena sredine i koje mudrosti roditelja slijedite i danas?
Mislim da su me svi ti krajevi u kojima sam živio izgradili u osobu kakva sam danas. Već 30 godina živim u Beogradu i mogu reći da sam tu pronašao sebe i sve što se može nazivati domom. Ali Mostar je grad u kojem sam se rodio i proživio najljepši dio života, svoju mladost. U Crnoj Gori i Nikšiću moji su korijeni. Tamo počivaju i moji roditelji. Zadar je opet moje sjećanje na školska prijateljstva, prve tinejdžerske nestašluke, ali i otkrivanje strasti prema glazbi.
Je li istina da vas je otac istukao zbog koncerta Arsena Dedića u Zadru?
Da, i te su batine jedan od dokaza kako je bolno i teško stvaranje glazbene karijere. Bio je to prvi koncert na koji sam otišao. Zanio sam se i zaboravio na vrijeme slušajući Arsena Dedića kako pjeva na Trgu pet bunara. Kada sam godinama poslije upoznao Arsena, ispričao sam mu tu zgodu, a on mi je na svoj duhovit način odgovorio: 'Vidiš da se isplatilo, postao si ozbiljan pjevač.'
Sedamdesetih godina pjevali ste na studentskim zabavama, maturalnim večerama pa i pred Titom. Kako je izgledao taj susret?
Jednom prilikom pjevao sam Titu s ansamblom Mostarske kiše. Osim aplauza, dobio sam kompliment za stajling jer mu se svidio moj crveni sako.
Sredinom 70-ih upoznali ste suprugu Maju. Navodno su vam rekli da kao pjevač nemate šanse kod nje, kako ste je ipak uspjeli osvojiti?
Bila je to ljubav na prvi pogled. Znam da zvuči kao fraza, patetično i isprano, ali taj osjećaj ne znam drugačije objasniti. Kada se leptirići u trbuhu pokrenu, teško je znati zašto su poletjeli i kada će sletjeti. Vjerujem da i privlačenje i odbijanje imaju svoje nebeske razloge. Kažu da je veliki pjesnik Dante vidio Beatrice samo jednom, i to ne više od 30 sekundi.
U čemu se najbolje slažete, a zbog čega se znate sukobiti?
Nakon toliko godina zajedničkog života, razumijemo se i bez riječi. Naviknuli smo se na sve naše mane i vrline i što smo stariji, sve je manje razloga za sukobe. Pijemo oboje zaslađenu kavu, volimo ista vina, imamo sličan ukus u odabiru filmova, garderobe… Jedino se ne slažemo u tomu što je ona aktivna cijeli dan, a ja, kao većina Hercegovaca, volim prileći poslije doručka, ručka. Vjerujem da je to pomalo nervira jer se česta 'horizontala' itekako vidi na mom trbuhu.
Imate tri kćeri. Kako su supruga Maja i kćeri podnosile sve izazove vaše karijere?
Zajedno smo se nosili sa svim izazovima. Bez njihove podrške ne bih uspio. Maja je na počecima moje karijere, u trenucima kada sam morao putovati i raditi, bila uz djecu i pouzdan je stup našeg doma.
Veliku bol nanio vam je gubitak tromjesečnog sina. Jeste li se u tuzi još više povezali sa suprugom?
Zajedno smo vodili sve naše životne bitke. Znali smo podijeliti i sreću i tugu. Kada se podijeli, teret boli kao da se prepolovi. Postoje stvari na koje možemo utjecati, a postoje i one koje ne možemo promijeniti. Čovjek im se mora prilagoditi, napraviti sebi svoj mali svijet u kojem će mu biti ugodno, gdje će se osjeća dobro. Glazba u mom svijetu ima neprocjenjivo važnu ulogu. Dok god imam priliku živjeti radeći ono što mislim da najbolje znam i sigurno najviše volim, sve ružne vijesti boljet će me za nijansu manje.
Nedavno ste peti put postali djed, stigla je malena Lenka. Jeste li stroži ili blaži djed nego što ste bili otac?
Dijete sam strogih roditelja, što je možda razlog zašto nikada nisam bio strog otac, a pogotovo sada djed. Lenka se rodila na Dan zaljubljenih i želim da joj cijeli život bude ispunjen ljubavlju. kao što je ovih dana u našem domu. Na svijetu nema ništa ljepše od mirisa bebe.
Ne krijete probleme sa štitnjačom. Kako je držite pod kontrolom i jeste li nakon postavljanja dijagnoze morali promijeniti životne navike?
Nisam od onih koji lako pristaju na promjenu životnih navika, ali neke sam ipak morao. Hashimoto tireoiditis je postao bolest modernog načina života i kažu da svaka treća osoba ima taj problem. Stres je glavni okidač. Uz propisanu terapiju koju uzimam svako jutro, bolest držim pod kontrolom. Koristim svako slobodno razdoblje za odlazak u moju kuću u Kotoru jer je za mene tamo lijek, mir u kojem loše vijesti i stres odnose morski valovi.
U listopadu ćete proslaviti 70. rođendan. Hoćete li ga obilježiti novim albumom, u kojoj je fazi snimanje pjesama?
Jedan od benefita uspješne karijere je komoditet u radu pa mi za vratom ne visi nikakvo ‘moram’. Uživam u stvaralačkom procesu i ne volim bilo kakvu vrstu pritiska. Barem deset pjesama krčka se u mom studiju i u različitim su fazama snimanja. Možda ću s nekom ili više njih nazdraviti za svoj 70. rođendan.
Kako zamišljate život u sedamdesetima? Slijedi li mirnije razdoblje ili će i dalje biti puno koncerata?
Starost je ružna najvišeg zato što nam oduzme sposobnost da u nešto vjerujemo. Još uživam i vjerujem da ovo što radim vrijedi, a dokaz za to mi je sva ta mladost koja dolazi na moje nastupe i pjeva sa mnom od prve do zadnje pjesme. Upravo mi oni pomažu da ostanem mlad u ovim godinama. Za sve treba imati snage i volje, ne dopustiti da prošlost ukrade snove. Jer tako je lijepo živjeti dulje od sebe.