Lidiju Vukićević publika pamti iz serije 'Bolji život' koja je obilježila njenu karijeru, a često govore da se gotovo ništa nije promijenila.
Samo jednom u javnosti je govorila o bivšem suprugu Mitru Mrkeli, i njihovom rastanku, kada je za Kurir otkrila detalje braka, ali i borbe da nakon razvoda nastavi dalje.
'Kada žene kažu, a u posljednje vrijeme to često čujem: 'Moj bivši muž je divan čovjek' meni je to bezvezna priča. Postavlja se pitanje, pa zašto ste se onda razveli?! Ja sam se udala iz ljubavi, dobili smo djecu iz ljubavi i to je sasvim dovoljno i sasvim divno. Onog trenutka kada smo shvatili da smo ipak dva različita svijeta, jer sam ja glumica a on sportaš, odlučili smo se sporazumno razvesti. Kada smo shvatili da nemamo zajedničke teme što je u odnosu smatram, jako važno, mi smo se razveli. Sasvim sporazumno i korektno. I to je cijela istina, korektno.
Poslije kraha braka bila sam nešto pametnija, pa sam njegovala tu dobru priču poslije razvoda a i to samo zbog djece. Jer ja kada čujem da žene ostaju u zajednici, zbog kako kažu djece, smatram da je to samo izgovor i slabost. Da se razumijemo, to je za djecu samo medvjeđa usluga. Kada sam se razvela ostala sam bez bilo čega, jer sam došla iz inozemstva gdje sam godinama bila s njim. Imala sam hrabrosti i krenula od početka jer ako nešto želite, morate krenuti od nule. Počeci su za jake ljude, a ja za sebe mogu kazati da jesam. Nisam se dvoumila, nisam razmišljala hoću li imati novca isto kao i do tada. Nisam dozvolila da ekonomski faktor uništi moj život, zanimali su me viši ciljevi, rekla je glumica i dodala:
'Ljudi su tada još govorili: 'Ma njoj je lako, ona ima novca', a to nije bilo tako. Krenula sam od nule, otvorila školu glume. Kompletno školovanje moje djece, sačekivanje, ekskurzije, putovanja i sve što ide uz to, ja sam preuzela na sebe. Roditeljski sastanci, cijepljenja, upoznavanje s društvom, pravljenje palačinki, u svemu sam sudjelovala i davala se. Ozbiljno sam se predala toj ulozi. Kada sam išla po Srbiji raditi predstave ili predavati glumu, oni su svugdje išli sa mnom i bili dobri. Ono što ne mogu ni dandanas prežaliti je gubitak mojih roditeljakoji su bili sve vrijeme uz mene i imali sluha za svaki njihov trenutak, pa i satove matematike, sporta. Imala sam apsolutnu podršku, ali sam smatrala da je to dobro samo ponekad i da je sve primarno do mene. Bila sam svjesna da sama sebi najviše mogu pomoći i uvijek sam imala problema tražiti nekom nešto. Moj otac je porijeklom iz Crne Gore i valjda imam taj gen da držim do ponosa, časti. Dosta sam se borila i nije mi bilo teško, jer sam bila sretna sa svojom djecom.
Bilo je tu svega, kroz milijun stvari sam morala proći, ali nikada nisam davala da se stvari otrgnu kontroli. Znala sam da ih vozim kod djevojke, ali se parkiram tri ulice dalje, jer to su muška djeca, da ne ispadne da su 'mamini sinovi'. Čuvala sam ih kao male ljude, da imaju svoju slobodu, da ne bude da mama odlučuje o svemu. Uvijek sam se gnušala te rečenice, 'mamini sinovi'', govorila je Lidija.