BOLNA PRIČA TOME ZDRAVKOVIĆA: Najviše je volio alkohol i žene, a slavu je stekao prekasno

Legendarni pjevač narodne glazbe, Toma Zdravković, ženio se čak četiri puta, a iz tih brakova ima dvoje djece- kćer Žaklinu i sina Aleksandra. Toma je vodio buran i zanimljiv život, a njegova udovica Gordana otkrila je svojevremeno manje poznate detalje o svom suprugu.

Preminuo je 1991. godine, a njegova životna priča prepuna je alkohola, tuge i borbe.

Tomin otac Dušan bio je mesar, a majka Kosara domaćica koja je rodila petoro dece, najstarijeg sina Aleksandra, potom Ivana, Tomu koga su zvali Dado, ćerku Mirjanu i najmlađeg naslednika Novicu.

Odrastajući u neimaštini, Toma je brzo shvatio da ga život na selu ne privlači pa je već sa petnaest godina počeo pjevati te je odmah uvidio da je to njegov jedini izlaz. Oni koji su ga slušali, vrtjeli su glavom i tvrdili da tu ima nečega, iako im mršavi i neugledni Toma nikako nije sličio na budućeg pjevača. Ipak, on je svoje zanimanje vrlo ozbiljno shvatio i bio je siguran krenuti u svijet, a prva stanica bio je Leskovac.

Tu je sasvim slučajno, gladan i promrzao, 1956. godine upoznao pjevačicu Silvanu Barjaktarević, kasnije Armenulić, koja ga je odvela u kafanu Radan, gdje je pjevala sa svojim orkestrom. Tamo je naučio pjevati narodne, zabavne, starogradske pjesme, francuske šansone i talijanske kancone, a u glazbenim krugovima brzo se pročulo da u Leskovcu ima neki Toma. S takvom reputacijom uputio se u tuzlanski hotel Bristol gdje je pet godina iz večeri u večer punio salu. U Tuzli se prvi put ozbiljno zaljubio u vitku plavušu Slavicu, rodom iz Travnika, koja mu je zadala mnogo muka.

'U ono vrijeme moj dobar prijatelj bio je Dragan Toković koji je pjevao u caffe baru Terazije. Obratio sam mu se za pomoć i zamolio ga da me preporuči u nekom lokalu. Pošto je on već bio popularan i više nije htio pjevati u Bezistanu, upoznao me je sa šefom bara, a on mi je ponudio da ga zamijenim. Sutradan je održana proba. Uhvatila me je grdna trema jer su tada u caffe baru u Bezistanu svirali najbolji muzičari, a da sve bude gore, na probi su se našli i slavni nogometaši Dragoslav Šekularac i Zoran Miladinović. Ta velika imena ismijavala su me dok sam pjevao…

Utučen i iskompleksiran, uopće nisam primijetio da Slavica sjedi sa Zoranom i s njim čavrlja kao sa starim prijateljem. Shvatio sam da tu nešto nije u redu tek kad sam im prišao. Pred cijelim društvom rekla je kako mora obići neke prijateljice. Što sam mogao nego se složiti. Vratio sam se u pustu sobu hotela Balkan, a ona se pojavila tek poslije ponoći', prisjećao se kasnije Toma u jednom intervjuu i sa Slavicom krenuo u Novi Sad.

Ali, jedne večeri u zrenjaninskom hotelu Vojvodina upoznao je zgodnu crnku Olgicu. Zaboravivši na Slavicu, Toma ju je potpuno očaran upitao da se uda za njega i ona je pristala. Njihova kći Žaklina rođena je 22. studenog 1963. godine, na dan kada je ubijen predsjednik John Kennedy, po čijoj supruzi je i dobila ime. Međutim, njegov prvi brak nije dugo potrajao jer su se poslije nekoliko mjeseci razveli u Osijeku. Nakon toga mijenjao je kafane, pjevao u novosadskom Putniku, beogradskoj Topčiderskoj noći i na Svetom Stefanu, gdje su ga dočekale loše vijesti.

'Jednog dana vraćajući se sa plaže, svratio sam do recepcije. Kažu: Imaš telegram. Meni se godinama nitko nije javljao, ni od kuće, niti s bilo koje strane. Ma, ni moji iz Pečenjevca, sela prema Leskovcu, nisu mogli znati gdje sam. Ja sam se od njih odvojio i išao od kafane do kafane, po cijeloj zemlji… Uzmem telegram, a u njemu stoji da se hitno javim jednom doktoru u sarajevskoj bolnici. Doktor, koji je poslao telegram, dodaje da je Slavica teško bolesna i želi me vidjeti. To me je totalno šokiralo', evocirao je kasnije uspomene pjevač koji je po dolasku u Sarajevo htio ostati pored nje, ali nije mogao dobiti angažman. Morao je opet u Bristol i Tuzlu, gdje mu je nekoliko dana kasnije stigao telegram sa obavještenjem da je Slavica umrla. Tako je nastala njegova možda najtužnija pjesma Buket belih ruža.

U međuvremenu, Zdravkovićeva kafanska karijera nastavila se angažmanom u niškom hotelu Park, odakle je prešao u beogradski Gradski podrum, gdje je tri godine pjevao svake večeri. Nepopravljivo sentimentalan, Toma je inspiraciju za pjesme crpio iz osobnih iskustava, a izdavačka kuća Diskos ponudila mu je 1963. godine da snimi prvu ploču, bez ikakve reklame.

U Gradskom podrumu upoznao je Milicu s kojom se poslije nekoliko mjeseci vjenčao i činilo se da pored nje više nije onaj stari.

Nije puno pio, ostavio se kocke i boemskog društva koje ga je svuda pratilo. Nakon što je na poziv Jugotona snimio ploču s pjesmama Ciganka, Marta, Nikad neću da te zaboravim i Anđela, singl je ostvario zlatnu tiražu, što mu je otvorilo sva do tada zatvorena vrata. Tokom 1969. godine odužio se i Silvani Armenulić napisavši joj legendarnu pjesmu Šta će mi život.

'Silvana je insistirala da joj napišem pjesmu jer nije imala hit. A ja sam uvijek bio u nekim romantičnim vezama koje su me inspirirale. Ljubav me je pokretala, pogotovo ona neuspješna. A što da me tu povuče kad smo stari prijatelji? Tijekom brojnih zajedničkih putovanja, upoznao sam njen život i ušao joj u dušu. Sjećam se da mi je pričala o svom braku koji je bio labilan, uvijek je bila depresivna i često je očajavala. Tako sam se jednog jutra probudio u hotelu Slavija sav bolestan poslije nekoliko noći pijanstva. Onako sav izbezumljen, siđem, naručim kavu i iz čiste muke uzmem od konobara blokić za račune i olovku. Bilo mi je vrlo lako jer sam bio mamuran i nije mi bilo ni do čega, pa napišem pjesmu Šta će mi život. Nakon povratka sa turneje, krijući se malo od Silvane otišao sam u studio snimiti tu pjesmu za Beogradski sabor, ali kada ju je čula, zavapila je:

'Dado, molim te, ovo je pjesma za mene, ti mi to moraš dati… I na kraju dam joj tu pjesmu jer je to bila njena priča. Poklopilo se da u vrijeme izlaska ploče krene i televizijska serija Ljubav na seoski način. Za vrlo kratko vrijeme, Silvana je postala izuzetno popularna i ono što je sanjala da želi biti. Ali, bolje da je nije snimila, a ostala živa', govorio je Toma koji se sa suprugom Milicom razveo u veljači 1970. godine, a depresiju i razočarenje gasio u dnu čaše i za kockarskim stolom.

'Nikad nisam pio zato što volim alkohol, uvijek je sve kretalo od nekoliko tura pića i to uvijek u društvu. Radio sam u kafani, morao sam komunicirati s gostima i stalno bio u tom vrtlogu života. Postala je navika da se sjedne s prijateljima, popriča, popije i tu povratka nije bilo. Vremenom, stjecale su se navike kad je riječ o alkoholu, pa sam sam sebi bio i bolji i slobodniji. Počeo sam živjeti životom pjevača koji voli da mu glazba svira jer se na taj način hoće osloboditi svih briga i problema. Onda ti nije važno da li je netko doktor nauka ili skretničar, bitno je da je on čovjek čije ti društvo godi. Znali smo da u kafanama provedemo tri-četiri dana bez prekida', iskreno je pričao ovaj veliki boem čija je velika strast bila i kocka.

Ostavši bez dinara i uvjeren da će brzo umrijeti zbog zdravstvenih problema, pobjegao je prvo u Ameriku, a potom se u prosincu 1974. godine zaputio u Kanadu. Tamo je upoznao frizerku Gordanu koja je insistirala da se vjenčaju kada su ga već otpisali kolege, prijatelji, čak i doktori. Sve lošijeg zdravlja, morao je u bolnicu, gdje su ga dva puta operirali. Iako je nastavio piti i pušiti, njegovo stanje se privremeno stabiliziralo. Nakon što se rodio sin Aleksandar u Torontu, s obitelji se krajem 1978. godine vratio u Jugoslaviju i snimio novi album. Pjesme Umoran sam od života, Prokleta nedjelja i Danka brzo su našle put do publike.

'Imao sam više sreće nego pameti. Sažalili su se na mene i zato me ponovo prihvaćaju. Je li zbog toga što znaju da sam bio bolestan i potucao se po Americi, Kanadi i vratio kući, a možda su me nekad i mnogo voljeli, pa je to ostalo u njima. Meni je, mislim, sve to što sam prošao i izdržao moralo baš tako se dogoditi. Ostao sam ja negdje, u svom posljednjem genu, ipak malo seljače kog su novac i slava tresnuli u glavu. Ne, nije me sve to zbunilo, nego, ne znam ni sam, nekako nadmašilo. Ali, ne da se Toma, ne tako lak', pričao je po povratku u domovinu.

Pjevao je u hotelu Šumadija i po kafanama na Ibarskoj magistrali. U veljači 1982. u beogradskom Domu sindikata održao je svoj prvi solistički koncert posle 26 godina bavljenja glazbom i sa dna izbio na vrh. Već tada je važio za gradsku legendu u čijem društvu su rado sjedili najveći intelektualci i umjetnici tog vremena. Iako ga je bolest ponovo slomila 1987. godine, na jesen je krenuo na turneju koja se reklamirala pod sloganom Oproštajni koncerti Tome Zdravkovića. Beogradski Dom sindikata bio je dvadeset dana pun svake večeri, a euforične scene ponavljale su se širom Jugoslavije. Naredni album Da l' je moguće donio mu je još veću slavu.

'Nije u pitanju samo muzika… Ljudi znaju što sam sve radio i proživio. Oni se počinju identificirati s tobom i zato te vole. Ima, doduše, ljudi koji smatraju da sam budala bez para i pijanac, ali i i to je dio onog što jesam. Malo otkačen, to je sigurno. Ja sam ranije mislio da sam pozer i da foliram ono što živim. Kasnije sam shvatio da to nema nikakve veze sa foliranjem. Sutra mogu pjevati u kafani za tristo starih tisuća. Jer, jedino me glazba može ispuniti do kraja i bez ikakvih drugih želja.

Od nje živim i za nju živim', priznao je Zdravković koga je u travnju 1991. godine, na vrhuncu slave, poslije albuma Kafana je moja sudbina, bolest prikovala za krevet na VMA u Beogradu. Poslije sedamnaest godina borbe s rakom prostate, preminuo je 30. rujna 1991. godine. Ali, legenda o najvećem jugoslavenskom boemu i čovjeku koji je opjevao svoje najtananije emocije i dalje živi, baš kao i njegove pjesme koje su postale evergrin hitovi.