Poznati regionalni voditelj i glumac, Dragan Marinković Maca, nedavno je iz Beograda preselio u Istru, a sad je otkrio razloge svoje drastične odluke.
'Novost je da više nisam Srijemac, nego Istrijanin. Kako ne bih iščekivao dan kada ću krenuti na more, odlučio sam baciti sidro u Istri, nasuprot Brijuna. Dom nije mjesto gdje si rođen, nego gdje svi tvoji pokušaji bijega prestaju. Vjerujem da je ovo konačno odredište. Volim more, ljudi su divni, Italija je blizu, Talijane obožavam – imaju stila, ukusa, izvrsnu hranu. Budim se bez obavijesti, fotografiranja kave i dijeljenja savršenih trenutaka s ljudima koje i ne poznajem. Dan počinjem i završavam molitvom. To mi je jedina nada, utjeha i spas u ovom općem ludilu. U svojoj novoj predstavi imam rečenicu: 'Sutra nikome nije obećano'. Moramo se baviti bitnim stvarima', kazao je Marinković, a na pitanje 'osjeća li se drukčije dok pije kavu i gleda u more'.
'Nemam više para za život u Beogradu.'
Maca je otkrio kako se u svakom kutku bivše države osjeća kao doma i to mu nitko ne može oduzeti.
'Od Sarajeva ne mogu pobjeći, ono je moje. Grad čine ljudi, a ne zgrade i parkovi. Sarajevo je institucija, metafora, grad koji je imao svoj damar. Nisam lokalpatriot, niti titoist ili komunist, ali rođen sam u Jugi. Kršten sam kao beba, ali pitanje vjere i ideologije privatna je stvar svakoga od nas. Kad sam bio u Jeruzalemu, na hodočašću, mnogo toga sam vidio. Tamo ti je još jasnije da se nije podijelio Bog, nego crkva. Vidiš da je društvo oduvijek dekadentno. U Hramu Kristova uskrsnuća, gdje je grob Gospodnji i ploča miropomazanja, na mjestu Golgote vidim i fratra i debelog popa.
Kao što mi ništa ne može ubiti vjeru u Boga, tako mi nitko ne može ubiti moju Jugu, u kojoj sam rođen. Reći će mi – nisi rođen ovdje, nego ondje. More, marš. Jednom sam pričao s Talijanom iz Milana, koji je u Lombardiji. Kažem mu – zamisli da se jednog jutra probudiš i kažu ti da je Italija bljak, a Lombardija super. Jest Lombardija super, ali gdje je moja Italija? E, to se nama dogodilo. Sami smo sebe zeznuli. Što smo dobili više nego što smo imali? Još jednom podvlačim, nisam ni titoist, ni komunist. Ne osjećam se strancem kamo god otišao. Kažu mi 'otišao si', a za mene je odlazak kad prijeđeš Šentilj, Gradinu ili Kelebiju. Zagreb, Skoplje, Beograd… sve je to moje. Sa svim tim ljudima se razumijem, a hoćeš li klanjati ili se krstiti, mene ne zanima', kazao je za Story.rs
