Šezdesetih godina prošlog stoljeća, Vice Vukov bio je apsolutni kralj festivala. Njegov kristalno čist bariton i gospodski nastup dvaput su ga odveli na veliku pozornicu Eurosonga.
U Londonu 1963. predstavljao je Jugoslaviju s pjesmom 'Brodovi'. Iako je osvojio 11. mjesto, njegova interpretacija ostala je zabilježena kao vrhunski primjer tadašnje zabavne glazbe. Dvije godine nakon, u Napulju, vraća se s pjesmom 'Čežnja'. Osvaja 12. mjesto, no njegova popularnost nakon toga dostiže vrhunac.
U tom razdoblju Vice je bio miljenik publike, a njegove pjesme poput 'Pismo ćali' ili 'Zvona moga grada' postale su vječni klasici. Međutim, zbog svog domoljublja i sudjelovanja u Hrvatskom proljeću, 1970-ih postaje persona non grata. Njegove ploče su povučene, a nastupi zabranjeni, zbog čega je godinama proveo u egzilu i tišini.
Nakon demokratskih promjena, Vice se trijumfalno vraća na scenu, ali i ulazi u politiku. Kao čovjek snažnih uvjerenja, 2003. godine ulazi u Hrvatski sabor kao nezavisni zastupnik na listi SDP-a. I u sabornici je zadržao svoj prepoznatljiv stil – bio je rječit, odmjeren i beskompromisan u obrani svojih stavova.
Sudbina je htjela da se njegov životni put dramatično promijeni upravo tamo gdje je pokušavao doprinijeti modernoj Hrvatskoj.
U studenom 2005. godine, dok se uspinjao stepenicama u zgradi Sabora, Vukov se iznenada spotaknuo i pao. Prilikom pada zadobio je tešku ozljedu glave koja je rezultirala gubitkom svijesti i izljevom krvi u mozak.
Hitno je operiran u KBC-u Rebro, ali je ubrzo pao u komu. Nakon nekog vremena ušao je u stanje tzv. perzijstentnog vegetativnog stanja (budne kome). Nakon gotovo tri godine borbe po bolnicama i lječilištima, Vice Vukov preminuo je 24. rujna 2008. u Specijalnoj bolnici za plućne bolesti u Rockfellerovoj ulici u Zagrebu, u 72. godini života.
Odlazak Vice Vukova bio je simbolički kraj jedne velike generacije. Iako je njegov život završio tragično i u tišini, njegovo nasljeđe je neuništivo.
