Plavi orkestar, jedan od najpopularnijih i najdugotrajnijih bendova regionalne glazbene scene, 9. kolovoza stiže u pulsku Arenu. Spektakl pod ljetnim nebom gotovo je rasprodan, a koncert se održava u sklopu Adria Summer Festa.
Frontmen benda Saša Lošić Loša otkrio je kako se osjeća uoči koncerta.“,„Imati privilegiju svirati u sred ljeta pod plavim nebom Pule, okružen veličanstvenim, antičkim amfiteatrom, je osjećaj koji teško možeš opisati riječima. Jer Pulska Arena nije samo koncertni prostor – to je spomenik, pozornica s dušom i historijom. Stajati na toj pozornici, s gitarom u ruci i pjevati na mjestu gdje su ljudi sjedili prije dvije tisuće godina ima posebnu magiju. Čast nam je da ćemo i mi biti dio te priče“ priznaje Loša.
Emocije su, kaže, jednake kao i na početku karijere: „Radujemo se kao da imamo prvi koncert, iskreno. I nije da nam je to prvi put pred toliko ljudi, ali ipak – kad stojiš na tom kamenu i pogledaš oko sebe, kažeš: 'Ovo je ipak nešto posebno.'“
Loša se prisjetio i brojnih uspomena koje ga vežu za Pulu: od prvih nastupa 80-ih, preko neplaniranog koncerta u sklopu memorijala „Đoser“ krajem 90-ih, pa sve do posljednjeg pulskog koncerta 2018. godine.
„Pula nas je uvijek primala otvorenog srca. Ovo za nas nije samo koncert – to je susret s dušom grada. Premda ćemo prvi put nastupati u Areni, ipak imamo osjećaj kad je Pula u pitanju kao da se vraćamo kući.“
Plavi orkestar već neko vrijeme uspješno provodi povratničku turneju, a publika diljem regije s oduševljenjem prihvaća svaku svirku. „Tremu još uvijek imamo, ali to je ona trema koja znači da ti je još uvijek stalo. A energija, to nikad ne može biti trik. Ili je imaš, ili nemaš. Mi je, srećom, još uvijek imamo.“
Ističe da za njih broj publike nikad nije bio presudan: „Svirat ćemo najbolje što znamo – bilo da je ispred nas deset ljudi ili tisuće ljudi. Jer svaki koncert, bez obzira na broj prisutnih, Plavi orkestar odsvira s istom energijom dajući sve od sebe.“ kaže Loša.
Na sceni su već četiri desetljeća, ali kako skromno kaže Loša, „nismo mi toliko dugo trajali – trajale su njihove uspomene, a mi smo samo ostali tu da ih podsjetimo.“
