Toma Zdravković je rođen 1938. godine u Aleksincu, u siromašnoj obitelji. Pjevač tijekom odrastanja nije imao puno toga u životu – osim duše prepune osjećanja koje je pretvorio u stihove.
U kafani je pronašao svoju prvu publiku i prvo razumijevanje, a onda se dogodilo sudbonosno poznanstvo sa Silvanom Armenulić. Ona je prepoznala njegov talent i otvorila mu vrata sveta glazbe.
Bježao je u alkohol i kocku. Iako je bio velika zvijezda, nikada to nije bio u pravom smislu. Nije nosio skupa odijela, nije se vozio u limuzinama, već je često išao pješke. Bio je svoj, ranjiv, nježan, boem. Većina njegovih pjesama bile su autobiografske, prožete emocijama i kafanskim duhom, često o neuzvraćenim ljubavima i boli.
Toma je često birao kocku kao bijeg od realnosti: 'Nikad nisam pio zato što volim alkohol… U tim krugovima kažu da sam najveća ovca koja se rodila za kocku… Jedne noći dobio sam oko 80 tisuća maraka (oko 40.000 eura) i iduće ih sve izgubio', pričao je. Do 1972. uspijeva potrošiti sav zarađeni novac i seli se u Ameriku, potom u Kanadu, gdje se u Torontu oženio posljednji, četvrti, put i uz kći dobio sina Aleksandra.
Kada se vratio iz Kanade, gdje je neko vrijeme živio, ponovno je osvojio publiku. Dom sindikata u Beogradu je bio prepun 20 večeri zaredom – ljudi su dolazili da čuju njega, ne samo pjevača, već čovjeka koji je preživio sve ono o čemu pjeva. Iako mu je zdravlje već bilo narušeno, nije odustajao od pjesme.
Umro je 30. rujna 1991. godine, siromašan, tiho, bez pompe. Iza njega nije ostalo bogatstvo, ali je nešto mnogo vrjednije - pjesma, stihovi i glas koji se ne zaboravljaju, piše Lepa i srećna.
