Nakon 15 godina Miroslav Škoro vraća se u Arenu Zagreb. 'Sve poštivam, svoje uživam' naziv je velikog koncerta koji će pjevač i kantautor održati 28. prosinca. Ni četiri srčane premosnice nisu spriječile 62-godišnjeg Slavonca da u najvećoj dvorani Lijepe Naše priredi 'noć hrvatskog ponosa', gdje će s najvjernijom publikom uglas zapjevati kultne pjesme 'Ne dirajte mi ravnicu' i 'Sude mi', pa sve do hitova 'Moja Juliška', 'Mata', 'Milo moje', 'Zadnja želja' i 'Ne vjeruje srce pameti'.
Sve o pripremama za glazbeni spektakl ekskluzivno nam je ispričao glazbenik kojemu će ovo biti drugi solistički koncert u zagrebačkoj Areni.
Uskoro ćete održati drugi solistički koncert u Areni Zagreb. Je li to kruna vaše karijere?
Kad ljudi kažu da je nešto kruna nečega, imaš osjećaj da sumiraš i da si gotov, a nekako si umišljam da nisam još. Nakupio sam i godina karijere i godina života, ali još nisam za mirovinu. Čak mi i po zakonu fali nekoliko godina. Ako je prvi koncert u Areni Zagreb 2009. bio prestiž, ovaj je obveza. Čini mi se da je to sad obavezno gradivo. Arena je postala ono što je nekada bio Lisinski i to mi je prije svega veliki izazov. Naročito što koncert nije poduprla nijedna velika pivovara, ni proizvođač negaziranog pića, ni jaka medijska kuća ili interesna grupa. Uistinu radimo sve sami i zbog toga je izazov veći. Rijetki su nam pomogli i želim im ovim putem javno zahvaliti, a oni će se već prepoznati.
Jeste li očekivali da ćete rasprodati koncert?
Dosta smo rano počeli cijelu priču i već nakon koncerta 'Domu mom' u siječnju prošle godine pustili ulaznice u prodaju. Prodaja je išla kao i popularnost mojih pjesama - intravenozno i lagano. Ništa nije eksplodiralo preko noći, nisam Baby Lasagna. To je proces koji traje i mislim da su prvi reagirali i ulaznicu kupili najvjerniji obožavatelji. Kako nisam samo glazbenik nego se bavim i drugim poslovima, složio sam tablice u kojima sam to pažljivo pratio. S obzirom na to da sve radimo sami, moraš biti svjestan što u kojem trenutku treba napraviti odnosno kojom brzinom trebaš voziti da bi savladao prepreku.
Istaknuli ste da će to biti 'noć hrvatskog ponosa'. Hoće li s vama zapjevati i netko od kolega s domaće scene?
Moje pjesme nisu za gledanje, više su za slušanje, ali nekoliko njih jednostavno iziskuju više izvođača na sceni. Bez želje da se reklamiram na osnovi drugih, želim reći da koncert uistinu mogu napraviti sam s pratećim orkestrom. No to je trenutak u kojem se ne radi samo promocija novih pjesama, nego retrospektiva moje karijere, u kojoj je bilo i pjesama koje traže goste pa će, naravno, biti i gostiju.
Kako komentirate glazbene preferencije hrvatske publike i činjenicu da danas brojni pjevači pune Arenu Zagreb?
O ukusima ne bi valjalo raspravljati zato što se zbog toga možemo uistinu posvaditi, a teško ćemo se pomiriti. Ne mogu ja promijeniti vaš ni vi moj. Ako bi i došlo do neke promjene, to je dug proces. Izreka 'Neka cvjeta 1000 cvjetova' apsolutno mi odgovara u tom smislu. Mogu samo nešto reći kada je to u pitanju: kultura se može stratificirati, možemo govoriti o elitnoj, avangardnoj, mainstream kulturi... Možemo govoriti i o populističkom dijelu te kulture ako je ovo što radim uopće kultura. Zamišljam da je to prije svega zabava. U taj se elitni dio teško miješati jer ga rijetki razumiju, ali dobro je kad se mainstream naslanja na populistički dio. Taj srednjostrujaški dio trebao bi na krivulji biti srednji dio tihe većine. Kod nas taj prostor svojim odabirom, a na temelju zakona, kreiraju urednici i jako je puno toga sakriveno iza rečenice 'urednik bira naslov'. Ne smije se dirati u neovisnost medija i uredničke politike i slažem se s tim. To je vrhunac naših demokratskih napora da iziđemo iz grubog sistema u kojem smo bili. No ako urednik bira naslov, osim što ima taj privilegij, ima i veliku odgovornost. Kada mi iz ovog populističkog dijela pitamo zašto isključivo puštate glazbu koja nije naročito komercijalno uspješna, oni kažu da je to njihovo pravo jer tako odgajaju publiku. Oni, ponavljam, odgajaju publiku. Dakle, sve što se sada događa rezultat je uredničkih politika koje odgajaju publiku posljednjih 30 godina. Želim iskoristiti ovaj intervju i čestitati im, uspjeli su u tome i rezultat je da imate šest Arena Aleksandre Prijović, pet Lepe Brene, Kafansku večer... Dobro su odgojili tu publiku jer je očito ne slušaju. Da je slušaju, puštali bi vjerojatno drugu vrstu glazbe. Ukuse neću komentirati, ali ovo je faktografija i to imam pravo komentirati. I rado sam to napravio. Što se tiče činjenice da svatko puni Arenu, pa nije baš tako... Ne puni baš svatko Arenu i ne može je svatko napuniti. Pratim to posljednjih godinu dana, nije to lako. Arena može primiti 25 tisuća ljudi na sportsko događanje, što je golem broj mjesta na tribinama, a za koncerte dodajte i parter. Ako je pozicija pozornice takva da je vidljivost 360 stupnjeva oko nje, to je jako puno svijeta. No organizatori se koriste manipulacijom i vidljivost diktiraju mjestom pozornice. Postave li je, primjerice, ispod koševa Arene Zagreb koja je orijentirana u smjeru istok-zapad, uskrate vidljivost svima iza koševa. Pomiču li je naprijed, što se često radi, vidljivost postaje sve manja. Otvorite li prvi prsten tribina, dobit ćete prostor za onoliko gledatelja za koliko ste ga umanjili pomicanjem pozornice naprijed. Otvorite li drugi prsten, i taj dio skraćujete ili povećavate, s tim da možete manipulirati sa zastorima kojima skrivate neprodana mjesta. Na jedan kvadrat idu tri osobe, stavite li stolove za koje prodajete šest do devet ulaznica, opet se možete igrati s brojkama... Igrajući se tako, zagrebačku Arenu možete proglasiti punom sa 6000 ljudi. Stavite li puno stolova, zauzet ćete puno više mjesta i dobiti dojam da je sve jako puno. Ali ako mediji kažu da je bilo krcato, trijumf. Sve ovisi o tomu kako se događaj prikaže u javnosti. Kad sam imao prvi koncert u Areni 2009., Bajaga je nastupao u Ciboni. On je imao naslovnicu, a ja kratku vijest tipa 'zaštitar pretukao policajca' jer je neki policajac valjda htio ući bez ulaznice.
