'Snaha me tukla do krvi, brat šamarao, a više njih silovalo': Stravična priča kćeri skladatelja najvećih narodnih hitova

Olga Jovičić, kći legendarnog skladatelja Mikija Jovičića, tvorca brojnih hitova narodne glazbe, ispričala je stravičnu životnu priču o djetinjstvu i torturi koju je doživjela poslije očeve smrti.

'Dok sam živjela s roditeljima imala sam lijepo djetinjstvo, imala sam ljubav, sve što mi treba, iako nisu imali skladan brak. Onda sam izgubila mamu u prometnoj nesreći 1993. godine. Imala sam 9 godina. Nije mi bila toliko velika trauma, kolika mi je trauma bio taj auto zalijepljen za kamion. I dandanas imam posljedice, imala sam jači potres mozga. Hitna pomoć nije imala mjesta, cijela sam se izudarala. Tata je slomio rebra, prignječilo mu je srce, mama je bila 11 dana u komi i umrla. Tata se razbolio od tuge, ali mi je pružio najljepših godinu dana života, kao da je znao što će se dogoditi. Uvijek sam držala tatinu stranu, za mene je bio heroj. Sad samo znam špekulacije i priče, netko priča da je on kriv za svađe, netko da je ona. To nije moje, moje je da oni žive kroz mene. Tata je pokušao izvršiti samoubojstvo u vrijeme njihovog razvoda. Htio ju je zadržati, privući pažnju vjerojatno... Mislim da je upotrijebio sve da je zadrži. Ja to nisam vidjela svojim očima, vidio je stariji brat'.

Fatalna ljubav Mikija i njegove supruge odvela je skladatelja u ponor. Nije se mogao pomiriti s činjenicom da ju je izgubio, a prema Olginim riječima, svjesno se uništavao, što joj je teško padalo.

'Razveli su se, pomirili su se, pa vjenčali u crkvi, ali ni to nije potrajalo. Mama mu se vratila jer je gubila mene, ja sam počela bježati od nje, išla sam kod tate. Ali ni to je nije zadržalo. Socijalno je odlučilo tada da mogu ići kod koga hoću. Ja sam bila privrženija tati. Ne sjećam se što sam mislila na maminom sprovodu, znam samo da sam počela vrištati kad su je pokapali. Ali nije tad to bio veliki šok za mene jer sam imala tatu, nisam padala u neke depresije, tata mi je dozvoljavao da radim što hoću, napunili smo kuću mačkama, kučićima... Nije mi dozvolio da osjetim tugu. Tada sam ostala s ocem i bratom i život mi je izgledao najljepše, ali mi je tata jako patio', rekla je.

Tvorac velikih hitova nizao je dijagnozu za dijagnozom i nije želio učiniti ništa kako bi poboljšao zdravlje.

'Imao je drugi infarkt na nogama, nije ni osjetio... Budio bi se noću, krenuo skupljati odjeću, kaže mi: 'Sad je došla tvoja mama, rekla mi je da pokupim veš'. Tad sam kao mala vidjela da je on umjetnička duša koja toliko pati, da mu ja nisam bila dovoljna. Kao da je znao da će otići, svjesno se uništavao, pušio po tri kutije dnevno, noću pisao pjesme. Brat je smrt naše majke teže podnio nego ja, on je imao 18 godina tada. Mama mi nije nedostajala ni u tinejdžerskim godinama, tata mi je nedostajao.'

Smatra da ju je otac tako rano napustio zbog gubitka njene majke, žene koju je neizmjerno volio. Za njom je patio do posljednjeg dana.

'Tata bi noću odlazio na majčin grob, čekao je da se ja uspavam. Ali sam ja znala gdje je. Znala sam da će umrijeti... Znala sam, nizao je dijagnozu za dijagnozom. S 40 godina je izgledao 20 godina starije. Što reći, osim da svatko živi svoju ljubav. Moj tata je umro zbog ljubavi. Ja sam jako bila ljuta... Srce mu je puklo od tuge. Umro je na mojim rukama. On je oženio ženu za koju je umislio da sliči na moju majku. Saznao je kad mi je majka umrla da u tom jednom lokalu radi pjevačica koja je ista majka. Došao je kod kuće, rekao mi da je vidio ženu koja izgleda ista kao moja mama. Sutradan me je odveo tamo, to je prestižna kafana u Požarevcu, znala sam i kuhare i konobare. Imala je samo istu frizuru, zaista nije sličila, ali je bila fenomenalna žena koja mi je rodila brata', ispričala je Olga.

Sjeća se svakog trenutka kada joj je otac umirao, a njegov posljednji pogled nikad neće zaboraviti.

'Tatina smrt je uslijedila mjesec dana pred njen porođaj. Tata je trebao ići ugraditi srčanu premosnicu, nije htio vidjeti bebu, bile su šanse 50-50. Tih posljednjih dana nije htio spavati s Vanjom da je ne bi ozlijedio u snu. Bila je u osmom mjesecu. Spavao je kod mene, vodili smo duge razgovore. Govorio mi je: 'Možda ćeš rasti kao orhideja u zapuštenom vrtu, ali si orhideja'. Imala sam osjećaj što će biti. Hrkao je obično. Jednog jutra nije hrkao, već kao da se gušio. Maćeha i ja smo skočile iz kreveta, ona mi je rekla da donesem hladnu krpu, kad smo mu podigle pidžamu, već je imao hladnu krpu. Jadan, ustajao je tijekom noći, ali nije želio nikoga buditi. Pogledao me je svojim najljepšim zelenim očima, nasmijao mi se, to je bio najljepši osmijeh na svijetu. Ja sam se upiškila, zato sam znala što će biti. Bilo mi je teško kad je došla pomoć, doktor je rekao da je mrtav i da pozovemo mrtvačnicu. Došli su za dva sata, njemu je i dalje kucala ona žila kucavica. Nije bilo spasa, to je treći infarkt. Odjenuli su ga, stavili u sanduk. Nije bilo spasa. Tada sam sjela na stepenice. Ne mogu reći da sam sazrela, ali to je za mene bio potres od 15 stupnjeva. Mislila sam da ću umrijeti. Da ne mogu dalje', opisala je Mikijeva kći posljednje trenutke s ocem.

S ogromnom tragedijom suočila se kao djevojčica od svega 14 godina, ali nadala se da će njeno svjetlo na kraju tunela biti stariji brat u kojem je pronašla utjehu.

'Kad je sprovod završio, brat se izjasnio da želi biti staratelj. Da on to nije napravio, ja bih završila u domu jer nitko nije htio ni s tatine, ni s mamine strane to prihvatiti. Svi su govorili da nemaju sredstava, sobe... Brata sam mnogo voljela, čuvao me je dok su roditelji putovali, radili... Moj brat je mene čuvao. Bio je jedna žrtva, a ja sam bila nemirno dijete. Kad se vratio iz vojske, nisam znala kako ćemo i što ćemo, za njega je to bio šok.'

Pored toga što je ostala bez oba roditelja za kratko vrijeme, krenula se boriti s ozbiljnim problemima, a ni na jednoj strani nije osjećala razmumijevanje, već samo prijekor.

'Problem je nastao kad se pojavila žena u njegovom životu, kućna prijateljica mojih roditelja. Voljela sam je, 20 godina je starija od njega. Zatekla sam ih u nekom intimnom izdanju, rekla mi je da voli Zorana i da će biti zajedno. Znala sam da nije ispravna, znala sam njenog muža i kćer koja je moje godište. Bili smo najbolji kućni prijatelji. Doživljavala sam je kao mamu, nije mi to bilo zdravo. I profesori su u školi to gledali kao boleštinu, njena kći i ja smo se udaljile. Napustila je svog muža i kćer, došla živjeti s nama. Nije bila zakonski staratelj, ali je to bio njen izgovor. Lijepila je slike mojih pokojnih roditelja da bi mi bilo lakše. Ona nije bila dobro tad, ali je imala dobru namjeru, mislim tako', rekla je Olga i otkrila da je od nje trpjela fizičko nasilje.

'Popustila sam u školi, počela dobivati batine od nje, a i od brata. Pamtim dan kad me je jedan njen prijatelj otpratio do škole, kad mi je rekao da trebam biti sretna što me čuvaju jer bi me u domu silovali, bila bih nesretna... Bila sam puna rana i trauma. Ona nije voljela moju maćehu, ja sam išla vidjeti svog brata Stefana, pitala ih možemo li i njega uzeti. Zbog toga sam joj bila nemirna'.

Jedne noći dobila je jezive batine od žene njenog brata, i to zbog banalnog razloga.

'Jednog dana sam se vraćala iz škole, bila sam na groblju, pa kod maćehe, imala sam 11 godina, ona je mislila da je ogovaram tamo. Brat mi je opalio par šamara, pitao gdje sam dosad. Rekao mi je da lažem. Ulazim, ona mi kaže: 'Sad ću te ubiti, čujem da me ogovaraš da te tučem, ja sam svoje dijete ostavila zbog tebe, a ti pričaš da sam loša. Večeras će jedna od nas dvije leći pored tvog tate'. Tukla me je štapom, letjela sam s fotelje. Krenula me je daviti, brat je stajao na vratima i gledao me, vidjela sam mržnju u njegovim očima. Brat koji me je uvijek čuvao je samo stajao i gledao, obratio se njoj: 'Nemoj, prestani, nije vrijedna toga'. Upiškila sam se. Krenula sam do tetke'.

'Što da ti radim, moraš biti mirna, prati posuđe, biti dobro dijete...'. To mi je tetka rekla. Otišla sam sljedeći dan u školu tako, svi su me gledali. Svi su primijetili modrice. Zvali su tetku, socijalnu radnicu, kad sam ih vidjela, opet sam se upiškila. Pravdala sam se da sam se potukla, samo da ne bih završila u domu. U socijalno su došli brat i ta žena, bila je manja od makovog zrna. Ja sam im rekla da rade sve, samo da mi ne uzmu brata. Vratili smo se kući, brat mi je rekao da sam mu upropastila život, a ispostavilo se da sam mu ga spasila. On mi danas kaže da se pola stvari ne sjeća. Nisam ljuta na njega, bila sam do nedavno ljuta na nju jer sam imala noćne more. Danas sam na lijekovima. Bila sam anksiozna djevojčica, sada sam anksiozna žena'.

Pokušala je spas potražiti u Makedoniji jer joj je majka od tamo.

'Odlučila sam napustiti brata. S 15 godina, izrasla sam u lijepu djevojku, simpatičnu, počeo je pubertet. Brat se nije znao nositi sa mnom. Na njega su utjecale tetke i strine koje su govorile da mu ne znam 'hvala' reći, da ću biti k*rva, sve, samo ne čovjek. Jedan dečko se zaljubio u mene, bio je nasilan, htio je biti sa mnom, ja nisam željela. Bio je u Požarevcu, policija nam nije mogla pomoći. Trpjela sam nasilje, žalila sam se bratu, pokušao mi je pomoći, ali nije mogao. Rekao je da će me čuvati. Tad sam imala 15, on 22. Brat me je poslao u Makedoniju kod rodbine, da ostanem samo dok to ne prođe. Međutim, i moj brat je bio sit svega. Danas mi je rekao da je to napravio jer bi - ili on pao mrtav, ili ja, ili taj čovjek. Poslao me je kod rođaka. Rekao mi je da mogu doći samo u goste, da Makedonci brinu o meni'.

'Zvala sam ga, rekla da se ne šali, htjela sam se vratiti, vidjela da nije sve kako treba. Njima je bila puna kuća, vidjela sam da nisam dobrodošla. Rekla sam im da idem kući, ali sam otišla u Skoplje. Htjela sam privući pažnju. Nitko od njih nije došao vidjeti što da rade sa mnom, svi su šutjeli. Samo sam htjela privući pažnju, to se nije dogodilo. U Crnu Goru sam otišla s prijateljicom iz Požarevca, rekla mi je da idemo raditi, iako smo maloljetne'.

Jedan slučajni prolaznik joj je pomogao više od svih njenih najbližih ljudi, posebno se oduševio kada je čuo tko joj je otac jer je obožavao njegove pjesme. Prijateljica i ona počele su raditi u jednom lokalu.

'Vlasnika smo slagale da smo imale iskustva i da imamo 18 godina. Prvu večer je došla policija, vidjeli su da smo maloljetne, vlasnik se šokirao. Policija me je pitala jesam li pobjegla od kuće, rekla sam im čija sam kći i da nemam gdje ići. Pitala sam ih da me puste, da samo pušim cigarete od poroka, ostavili su nas da radimo. Jednog dana u lokalu ide pjesma mog tate, pjesma koju je napisao za Šabana. Došao je jedan stariji gospodin, arhitekt, gradio rodilište. Pitao me kako znam stare seljačke pjesme, ja kažem da je to napisao moj tata. Kaže on da ga ne zna osobno, ali kao da je živio s njim zbog pjesama. Otvorio se, pitao me što se događa sa mnom, čuo da plačem. Ja rekla da ne znam što mi je, ali da nemam para da idem kod liječnika. Htjela sam ići u Skoplje, živjeti tamo, zato sam skupljala novac. I dandanas tu živim. Pozvao me je u sobu, pitao me koliko mi para treba. Rekla sam da ne znam. Izvadio je 5.000 eura, ja sam se šokirala. Čika Rajko s Cetinja, ne sjećam mu se prezimena. Dao mi je da dam novac unaprijed za stan, da odem na pregled i da snimim glavu'.

Olga tada odlazi u Skoplje s namjerom da dobije makedonsko državljanstvo i sa željom da tamo konačno izgradi miran život.

'Ali ja kao ja, shvatila sam poslije da postoji neki algoritam života, kod mene se mora dogoditi nešto loše. Platila sam u Skoplju kuću za godinu dana unaprijed i upoznajem susjedu koja je imala 28 godina. Pile smo kavu, znala je moj cilj, da želim izvaditi državljanstvo, raditi, sve je znala. Ona mi kaže da radi vikendom u jednom lokalu i da mogu poći s njom nekad. Pošla sam, nekih 100 kilometara od Skoplja, tamo sam pošla kod vlasnika s njom, čovjek od 55 godina. Nije mi se ni svidjelo to mjesto. Susjeda je bila konobarica vikendom, ali taj dan nije radila, sjedile smo i razgovarale. Ja sam čekala da se ona spremi. Ništa se nije događalo, kao da smo išle u neki izlazak.'

Nije ni slutila što će joj se te noći dogoditi.

'Nisam mogla ni pomisliti da me netko može silovati. Bio je normalan, oslovljavao me sa 'sine', govorio da će mi pomoći oko državljanstva. Prespavala sam kod nje, sljedeći dan sam trebala ići na autobus do Skoplja, on se ponudio da me odveze, a ona ostaje, što me je začudilo. Samo što sam sjela u auto, poslije dvije minute mi je stavio ruku i kao: 'Kako si slatka, lijepa'. Ja ga pitam: 'Čika Luka, što je vama?', a on: 'Nemoj da me čikaš'. Pitala sam ga zašto to radi, rekla mu da je star, on skrenuo s ceste, i dalje nisam vjerovala što se može dogoditi'.

Olga dodaje da joj nije vjerovao kada mu je otkrila da je nevina, već ju je užasno počeo vrijeđati.

'Rekla sam mu da nisam dobro, da sam nevina. On mi je tada rekao: 'Ti si srpska k*rva koja je došla da se je*e sa Šiptarima, znam ja takve kao ti'. Govorila sam mu da imam obitelj ovdje, da mi je mama Makedonka. Parkirao se, ja pokušala uzeti mobitel, ne znam ni koga bih pozvala... On me je udario i rekao: 'Hoćeš da te tučem, pa da uživamo ili da mi se ne praviš fina i da uživamo?'. Sve mi se počelo miješati. Pitala sam ga da bar stavi kondom, rekao je: 'Naravno da ću s k*rvama kao što si ti staviti kondom'. Povukao me je na sebe i... Bol. Osjetila sam bol jaku, samo sam razmišljala, čuvala sam to, sanjala sam o nekom princu', otkrila je u ispovijesti na Hype televiziji.

Poslije toga se poželjela ubiti, prva pomisao joj je bila da se baci pod kamion, ali se uplašila Boga, vjera je bila njen spas.

'Vratila sam se u stan. Jedan čovjek mi je stao i povezao me do Skoplja. Prošli smo pored grada gdje živi obitelj moje mame. Htjela da otići kod njih, reći im što mi se dogodilo. Ali mislila sam da bih se osjećala kao neuspjela figura pred kiparom. Krivila sam sebe. Ali ovo nije najgore, ono što mi se poslije dogodilo mi je napravilo najveću rupu na duši'.

Susjeda joj je zapravo bila najveći neprijatelj, a Olga nije mogla ni naslutiti što joj je bila u stanju napraviti.

'Krenula sam po cigarete sljedeće jutro jer mi je ona rekla da je tu. Trebale smo razgovarati, međutim, stvorio se Lukin auto, neki čovek je bio otraga koji me je povukao. Ništa nije rekla, samo je nijemo gledala. Tada sam povezala da mi je ona to namjestila. Ali nije mi bilo jasno što sad hoće od mene. Nisam željela ponovno proživjeti isti pakao, pokušala sam se udaviti upaljačem. Opet smo stigli u onu kafanu, a ja sam samo željela da me nema. Sve me je boljelo od prethodnog dana. E, tu počinje moja vjera u Boga. Ja sam već zakazala preglede kod neurologa jer nisam bila dobro. Vidim neko donje rublje na krevetu. Čujem nekog čovjeka, za kojeg mislim da je Bugarin zbog naglaska i polako mi se počinje sve ljuljati.'

Tada je samo molila Boga da joj pomogne i smatra da se tada neko čudo i dogodilo.

'Samo sam čula neke glasove, mislili su da me je netko nadrogirao, i ja sam mislila jer se nisam mogla pomaknuti. Kao da sam bila u nekom snu. Znala sam da se nešto događalo, ali se ne sjećam skoro ničega. Jer da se sjećam, ja ne bih bila danas živa. Probudila sam se u nekom podrumu sva mokra i izudarana, prljava. Više njih me je silovalo. Ja to ništa nisam osjetila'.

Tada je shvatila koliko je još zapravo bila mala i nezaštićena, prepuštena sama sebi.

'Kada sam stigla u stan, jedva sam preživjela noć. Tresla sam se, e tada sam osjetila da nemam srce koje je moj dom. Dvije godine poslije toga sam spavala ispod kreveta. Bojala sam se muškaraca. Dugo vremena mi je trebalo da dođem do ovoga što sam dana, a ulazim u 40-e godine'.

'Mislila sam da se nikada neću udati. Počinje razdoblje mog života gdje upozanjem prijatelje za cijeli život. Upadam u anksioznost koja se pomiješala s vrtoglavicama. Serotonin mi je toliko pao, da nije bilo tih ljudi okolo, ne znam kako bih završila.'

Imala je pogrešna ljubavna uvjerenja, voljela je posesivno i nezdravo, poput njenog oca. Proces njenog izlječenja bio je mukotrpan.

'Imala sam miome, skratili su mi grlić materice. Opet je udarilo na nešto najbolnije jer ja nisam smjela ići kod ginekologa. Tada su mi doktori rekli da najvjerojatnije neću moći imati djecu. Ali ja sam razmišljala o posvajanju. Mada, bojala sam se kako bi dijete živjelo, bojala sam se da ne doživi ono što sam ja'.

Trebala je ići u Indiju gdje bi brinula u siromašnoj i nezbrinutoj djeci i pred sam put zaljubljuje se u svog sadašnjeg supruga s kojim je dobila sina.

'Počinje jako lijepo razdoblje mog života. Ostala sam prvi put u drugom stanju, nisam mogla vjerovati da se to dogodilo, zbog svih dijagnoza. Pančine napade sam dobila. Nitko mi nije rekao da pobacim, ali kako rastu hormoni, tako rastu i miomi. To mi je bio izgovor... Ali ustvari sam se jako bojala. Poslije toga sam se osjećala najbjednije na svijetu, nisam mislila da sam dobar čovjek, a htjela sam pomagati djeci. Poslije tri mjeseca sam opet osjetila mučninu, odmah sam otišla kod ginekologa, ali nisu vidjeli plod. Poslije par dana sam otišla opet i tada su ustanovili da nosim dva ploda. Pitala sam se kakva je ovo poruka za mene. Razvio se samo jedan i tako se rodio Mihail.'

Poslije svih trauma i tragedija, Olga danas vodi miran obiteljski život, a cilj joj je da u budućnosti pomaže djeci bez roditelja.